Obsessed - Valentina B.

Chapter 40.

.

Čim nogom zakoračim u knjižnicu, pogledam na sat shvativši da debelo kasnim i da jedino što mi preostaje jest da zahvalim Gospođi Blair na prilici i vratim se natrag u stan . Znam da ću dobiti otkaz. Kasniti prvi radni dan je tako nemarno i neodgovorno od mene. Voljela bi kada bi me više ovo trenutno brinulo, vjerojatno bi imala suze u očima i pokušavala je nekako nagovoriti na još jednu priliku, ali nažalost u glavi mi je On i ne daje mi mira. Voljela bi opisati moje trenutne osjećaje, voljela bi opisati koliko me boli to što je pošao od mene bez riječi, ali jednostavno ne mogu objasniti kako se osjećam. A riječ loše je blaga riječ.

U ruci nosim dokumente, moju osobnu i svjedodžbe srednje škole koje sam trebala predati jutros kada dođem točno u 8:00 ali znam da ih sada neće ni htjeti uzeti od mene i jednostavno će me isprašiti vani. Kada bi joj objasnila što mi se dogodilo, bilo bi smješno. Nju ni ne zanima moj ljubavni život. Vjerojatno bi mi se nasmijala i izbacila me vani. U mojoj glavi me stalno izbaciva vani, i umjesto da se zbog toga loše osjećam i plačem ja razmišljam o Liamu i njegovom odlasku.

Gospođa Blair je na istom mjestu kao i jučer kada pokucam i uđem. Ruke mi drhte, ne zbog otkaza nego zbog-znate i sami-

"Žao mi je" kažem prije nego što ona progovori. Nisam je ni pozdravila, niti zaželjela dobro jutro i sigurno misli da je zaposlila neku neljubaznu djevojku i sada žali.

"Lola" kaže mi ime i nasmiješi se. Ima nešto lijepo u njenom osmijehu. "Očekivala sam te, sjedni" pokaže rukom na stolicu pokraj mene. Ne želim sjedati, ne želim slušati kako viče na mene i govori mi sve ono što i sama znam.Samo ću se ispričati i idem, koliko god željela ovaj posao ne mogu razmišljati o niti čemu drugom nego o muškarcu koji me jutros tako povrijedio.

"Sjedni!" opet mi da znak rukom i ne preostaje mi ništa drugo nego da sjednem.

"Donijela si dokumente, zar ne?" pogleda u moju ruku i dokumente koje čvrsto stiskam prstima.

Kimnem "Znam da sam..." započnem i ona gleda u mene pomalo zabrinuto "Nešto se dogodilo?"

Naravno da se dogodilo. Kasnim na posao. Trebala sam već raditi, skoro pola sata je prošlo. "Da" kažem iskreno. "Prvi radni dan i zakasnila sam pola sata. Zaslužujem da mi date otkaz i žao mi je što sam vas iznevjerila"

Očekujem da se namršti i kimne glavom govoreći da je sve tako kao što sam rekla a ona se odjednom nasmije "Izgleda da se i nismo dogovorile oko radnog vremena, zar ne?"

Ne razumijem i po mom izrazu lica i njoj je jasno "Knjižnica se otvara u 8:00 to je istina, ali tek počinje sa radom u 9:00, znači da si po mojem satu došla pola sata prije i da volim ljude koji dolaze ranije na svoj posao"

Šokirana sam, pozitivno šokirana i htjela bi se nasmijati ali ne mogu jer sam ispala tako glupa i samo se ja mogu osramotiti ovako. "Stvarno sam mislila.."

Prekine me "Ja sam kriva, nismo se dogovorile jučer. Tako da se ne trebaš zabrinjavati, došla si čak ranije. Samo mi predaj dokumente i možeš početi raditi" Objasni mi na koji kat trebam otići i koji dio knjižnice. Knjižnica je ogromna sa mnogo katova i na svakom se nalazi nekolilo velikih polica sa hrpama knjiga.

Stvarno imam sreće, osim što sam se osramotila i pomislila da ću dobiti otkaz jer kasnim ja sam čak i došla ranije. Trebalo bi mi biti lakše, ali nije. Sretna sam jer sam zadržala posao, ali mnogo ostalih stvari me zabrinjava. Naprimjer moj mobitel kojega sam stavila u džep hlača i čekam da me Liam nazove. Prije nego što sam došla u knjižnicu, ostavila sam mu par poruka i rekla mu da me nazove čim bude mogao. Znam da je prošlo svega sat vremena ali želim znati gdje je, što se dogodilo i ono najvažnije zašto mi je to napravio.