Sedamnaest dana prije smrti

🌻~Pismo prvo~✉

"Ne sjećam se ponajbolje dana kada sam te doista upoznao. Prije tog dana bila si samo moja sugrađanka, lijepa advokatova kćer čiji je osmijeh cijepao snagu muškoga srca, lijepa advokatova kćer koju niko nije smio imati. Prije tog dana bila si moja zabrana, bila si nedostižna djevojka o kojoj pijani um nikada nije htio razmišljati, jer nije bilo 'vajde glavu ubijati nečim što se ne može dotaći. Bila si daleka i tvoja bijela ruka se nije smjela kaljati grijesima prosječnog čovjeka kao što sam ja. Prije tog dana bila si samo moja prolaznica, vitka i stasala djevojka zrele ćudi pred kojom nikada nisam spuštao pogled iako si bila advokatova kćer. Prije tog dana bila si mi strana koliko i poželjna, daleka koliko i bliska, a nakon tog dana počeo sam slijepo vjerovati čudima.
Tog dana, ne pamtim kojeg tačno, bio sam suviše opčinjen smećkastom tekućinom u okrnjenoj čaši na pohabanoj hrastovini stare krčme našeg gradića da bih mogao detaljno osmotriti tvoju ljepotu o kojoj cijeli Žubor priča na sva zvona. Ne sjećam se da si mi tog dana bila išta više privlačnija od drugih žena koje sam rado gostio u svojoj postelji jer moj pogled bijaše mutan od žestine pića što sam svukao niz svoje grlo bez ikakvog validnog razloga, ne sjećam se kako mi se lijepa advokatova kćer uvukla u blizinu, niti sam htio o tome razmišljati. Ne sjećam se čak ni povoda zbog kojeg si mi prišla, niti se sjećam prve riječi koju si mi uputila dok sam izgubljeno odmarao svoje grijehom iscrpljeno tijelo naklaćen na šanku, zaglavljen u magli boje viskija. Sve što se sjećam bio je tvoj miris i mekoća tvoga dodira što je slučajno okrznula prste moje lijeve šake u prolazu. Ta mekoća me ugrijala, ali nisam trebao prilaziti toj vatri. Nisam trebao prilaziti tebi, za tvoje dobro.
U ovom gradu nisam bio čovjek od hvale, niti su me krunili lijepim epitetima kao tebe. Za ljude ovog gradića na Žuboru, bio sam obični ženskaroš koji je svoje grijehe spirao vrelinom duplog viskija u staroj birtiji na izlazu iz grada, odmah pored Mosta gdje smo počeli našu priču. Ni sam ne znam šta je tu noć djevojka u crvenoj haljini do koljena tražila u krčmi punoj pijanaca koji nisu bili njen rang. Nije mi jasno, što je djevojka u crvenoj haljini tražila za stolom tako prljavog mjesta, tako poganog i odvratnog mjesta zatrpanog dimom i ljudima koji joj ne dolikuju. Nije mi jasno šta si tražila kod mene, mene kojeg cijeli grad s razlogom prezire.
Ja sam dobro poznavao tebe. Znao sam ti korijene i izvore, znao sam da si mirna i bistra rijeka čija se voda ne smije kvariti, ali sam opet uradio suprotno, sjećam se. Sjećam se da sam tu noć slijedio topli miris vanilije, crno pramenje što se veselo lelujalo ispred mene u magli, bježalo nekud daleko u noć. Pijan sam slušao zvuke tvojih potpetica što su se kotrljale niz uličice mameći me u grijeh ljubavi. Sjećam se, zvao sam te po imenu i okrenula si se nakon desetog poziva pogledavši me blago i nježno, onako kako se gleda čovjek u kojeg si zaljubljen. Ispod mrežice crnoga šešira spavao je mrak tihog pogleda što me zvao u nepoznato tjerajući me da slijedim valove crvenog mora tvoje haljine i pjesmu koraka što utihnu uz ogradu Staroga mosta. Stala si i pričekala me da se pijan dovučem u tvoju blizinu. Posmatrala si me kao da se igraš mnome i smješkala si se neprekidno na sve ono što bih te upitao, na sve ono čega se ne sjećam. Poznajem i sebe pa tako znam da nije bilo lijepih pitanja jer ja nisam bio lijep i ugledan čovjek koji bi te nečim zadahnjujuće divnim mogao počastiti, impresionirati, osvojiti. Nakon kraće diskusije pobjedonosno si se osmjehnula, hladnokrvno si me ponizila i bila si prva koja mi je okrenula leđa, prva koja je rekla ne i to me odvuklo pravo ka tebi.  Svojim osmijehom zdrobila si moj ego u prašinu vještačkog rumenila kojeg si tu noć nosila na jagodicama svojih punih obraza, svojim stavom poharala si moje otrovane misli i natjerala me da razmišljam o tebi, o lijepoj advokatovoj kćeri čiju ruku nije imao niti jedan mladić na Žuboru. Tvoje (ne)htijenje me tjeralo u izazov, u ispit i to ti priznajem. Jurcao sam za tobom samo kako bih sebi dokazao da je moj ego nepobjediv, a ustvari istina je bila slika satkana od kontrasta. I dalje se ne sjećam šta je djevojka u crvenoj haljini tražila tu noć u birtiji ako ne mene i moj grijeh, ali sada kada stvari nisu magla alkohola, odgovori na neka pitanja se polako slivaju u moju besvjesnu svijest. Tražila si mene, došla si po mene kao spas, da od moga života napraviš propast iz koje ne vidim izlaz više. Znam, tražila si mene, ozloglašenog buntovnika, bludnika i pijanca, da od njega praviš čovjeka svoga života. Znam, sve znam, isto tako znam da ti naum nije pošao za rukom. Ostavio sam te isto kao i svaku drugu, ali ne znam samo zašto ti se uporno vraćam? Molim te, kaži mi i pomozi, ako možeš...

s ljubavlju,
Tvoj (čovjek)
1.7.1970. "