Sedamnaest dana prije smrti

🌻~Pismo drugo~✉️

"Noć je bila tako tiha i mirna, blaga i umirujuća kao nota topline tvoga glasa i obećavala mi je svaku tvoju želju koju sam pomno slušao i bezosjećajno trovao obećanjima koje se nikada neće susresti sa istinom kakvu si ti očekivala. Princeza bez krune, djevojka visokog staleža, mirna i odvažna polužena, kćerka imućnoga čovjeka i smrt za muški rod, kockala se sa svojim životom i čašću za jednu večer u grijehu moje postelje, ali zašto? Zbog čega? Kakav početak ti si u mome kraju vidjela? Šta si kod mene tražila, pitam se...
I još uvijek ti čujem korake, iako si godinama daleko od mene, o ti sitna djevojko crvene odore, čujem cvrkut tvoga glasa u zidovima svoje tišine i tvoj krik mi mira ne da, brani mi dušu u san da sahranim. Proganjaš me, ovim vrelim ljetnim noćima gdje tuga miješa se sa mjesečevim mlijekom, pod zvijezdama čiji sjaj nije mogao nadmašiti iskru tvoga osmijeha. Tvoj osmijeh moj je nespokoj i crna silueta što zidovima moje tamnice se šeta postala je moja kob i sve ono što sam ti radio donijela je nazad sa svojom crninom, meni na naplatu, meni na opomenu, meni na kajanje. Ne pomažem sebi, već dugo. Godinama sam svoje strano tijelo, godinama sebe ne susrećem ni u refleksiji ogledala. Nisam više isti, a ni ti nisi kako čujem, nastavila si tamo gdje si stala i život svoj okrenula si u boljem pravcu, južnije od mene, dalje od mene i bliže svome spasu. Pa te pitam, dok nestvarno s tobom riječi razmjenjujem, pitam te i plačem, vrištim od svoje nemoći jače nego što si ti vrištala kada sam te ostavljao, zlostavljao... Vrištim i molim te da mi kažeš kako se čovjek od ljubavi oporavlja. Postoji li lijek za ono što ne prolazi? Postoji li način grijeh da se oprosti i tebe da s duše ispustim? Postoji li išta osim sjete što kolje živoga čovjeka oštricom njegovog mrtvila, ubija kajanjem za kojeg ti više nemaš milosti... Postoji li išta osim tebe u mojoj glavi, zapravo...? Postoji li način da se spasim od tebe prije nego što me vatra ljubavi spali i izbriše moje postojanje? Pitam te... ali ne želiš čuti. Šutiš, baš kao što sam i ja šutio kada sam najviše govoriti trebao, kada sam prave riječi izustiti trebao, kada sam ljubavi priliku pokloniti trebao... Šutiš, smješkaš se, pobjednički. Od pijanca nisi stvorila čovjeka, samo si produbila njegovu patnju svojim odlaskom. Nisi trebala otići, ja sam trebao biti taj koji odlazi. Ja sam te udaljio od sebe, zaštitio od sebe da bih na kraju shvatio koliko mi trebaš. Došao bih ti, već odavno bih pod tvoj prozor pijan zalutao. Kucnuo bih ti o prozor, kao nekada, triput i tiše što je moguće, čekao bih te u zelenilu vlasi trave sa ružom u ruci, naklaćen na staru drvenu ogradu tvoje kuće dok bi se ti naslanjala na prozor i govorila mi kako sam lud, došao bih ti, doista, ali moji putevi više ne vode u smjeru tvoje sreće.
Lagao sam te, svaku riječ što sam ti rekao slagao sam, osim jedne- da te volim. Volim te još uvijek, ne krijem to ni od sebe više i žao mi je što sam bio sve ono što si ti prezirala, sve ono što nisi htjela da budem. Žao mi je što sam crna slika i ugarak u tvojoj nevinosti, što ne umijem voljeti te onako kako zaslužuješ biti voljena. Žao mi je što sam pijanac, što bez tebe skitam noćima i dišem kroz otrove ženskih parfema, što živim raskalašeno i što poslije tebe bivam sve gori i gori. Gubim distancu jer u mome životu ne postoji ništa lijepo za šta bi se držao, sve ono što je ljepote vrijedno bilo odgurnuo sam svjesno od sebe. Nisam bio sebičan, htio sam ti najbolje, zato sam te i ostavio. Žao mi je što zbog mene sada imaš sve, sve što si htjela i za šta si se borila, a opet tako prazna gaziš ljudska srca kao kaldrme, što osjećaja nemaš ni za čovjeka kojim dijeliš postelju i cijepaš naše snove u nepovrat. Ne trebaš mi to potvrditi, niti mi iko o tome treba govoriti, znam da ga ne voliš. Pored tebe on izgleda divno i sasvim se uklapa u sva mahalska pravila, klišeje u koje su nas pokušali uvezati, standarde u koje se nismo uspjeli ukalupiti. Sada se stapaš s njim i gradić na Žuboru nema ništa protiv toga. Pored tebe on blista, sretan je jer poznaje vrijednost svoje desne strane, svoje tebe. Sretan je, ali ti nisi sretna i to može vidjeti samo neko kome si sebe ostavila, a taj neko sam ja, tvoj pijanac i tvoja propalica, pustinja puna praznine u kojoj si se izgubila. To znamo oboje, zato i spuštaš pogled preda mnom, braniš mi srce da ti otvaram, po ranama da ti preturam i tamo tražim sebe kojeg više neću moći naći. Znam, pokrivaš oči jer se plašiš suza koje će te na mene posjetiti. Znam... Tvoj osmijeh stežu bore sjete na jednog pijanca što još uvijek živi u mraku svoga bluda, što još uvijek sanja o onoj koju je pustio, pijanca što srce hladi u alkoholu, zbog tebe. Sretan je on pored tebe, ali ti si još uvijek ostala moja, a ja tvoj, sve znam... ali znaš li ti?

s ljubavlju,
Tvoj (čovjek)
2.7.1970. "