Sedamnaest dana prije smrti

🌻~Pismo šesnaesto~✉️

" Danas je šesnaesti jul, Draga moja i znam da ti to već znaš, bolje od mene. Tvoje usne nisu sinoć mamurne zaspale u rane jutarnje sate otrovane tabletama za spavanje koje sve donose, osim sna. Tvoje misli sinoć nisu bile zbrkane i opterećene, bila si opuštena i glasno si se smijala dok si po ko zna koji put na svoje tijelo navukla vodopade bijele čipke, čipke u čiju skupoću ne pripadaš. Gledao sam te, oblačiš vjenčanu odoru i ogledaš se u elipsi svoga ogledala, promatraš svaki detalj svoje ljepote i sebe ubjeđuješ kako činiš pravu stvar. Šetaš se po sobi, trčiš i jurcas dok za tobom odzvanja šuštava pjesma ogromne čipke što svojim raskošem ruši poneke sitne stvari zametene negdje tu, u tvojoj bliskoj blizini. Trčiš i kao dijete se ponašaš, nestrpljiva si i plašiš se nevinosti te bjeline koju na sebi nosiš, svjesna si kako u njenoj refleksiji spava sjeta i bol, spava odraz lica jednog pijanca koji lud zbog tebe je postao. Bojiš se i odlučno forsiraš krivu odluku, nezaustavljivo srljaš u nepovrat samo kako bi mene u ponor otjerala, znam to. Isto tako znam kako ti je raskoš te bjeline tijesan i kako te cipelice sa lažnim kristalićima zapravo malo žuljaju i kako tvoji suncokreti ustvari venu prije vjenčanja, i to te mršti jer znaš da je to neki loš predznak, nešto je krivo pošlo, nešto na šta ti ne možeš utjecati i nešto što me neće fascinirati, od mene luđaka na sedamnaesti jul napraviti, luđaka kakvog bi ti sa slašću voljela gledati. Htjela si da tvoja osveta bude besprijekorna, dobro umotuljena u spletku bijele čipke i skupoga satina, prekrivena stotinama laži i uvaljana u stotine neistina, htjela si da tvoja osveta bude nevina, a ustvari ja sam u njoj dvoličnost tvoju pronašao. Draga, poznajem te bolje od čovjeka s tvoje lijeve strane i iz tvojih usana umijem laž iscijediti, iz dubine očiju tvojih umijem naum ti pročitati kao što to i sada bez iole muke činim. Sada potvrđeno znam kako njemu ideš da bi mene dokrajčila, znam da njemu ideš samo kako bi mene ubila i meni dokazala kako si preboljela nešto što nikada preboljeti nećemo, a ja, tvoj pijanac ti obećavam da ću se praviti da ništa od toga nisam znao, da ništa od tvoje namisli nisam procijenio, pravit ću se... da se igraš mnome, bit ću ti marioneta, obećavam, ali samo do sedamnaestog jula, poslije... poslije više neću moći i poslije ti zaborav obećavam. Tvoje ime više neću pominjati, niti ću dane provoditi u mrakovima svoga obdaništa, neću biti onaj isti, obećavam ti. Poslije sedamnaestog jula ni ti nećeš biti ista, nećeš biti više advokatova kćerka nego gradonačelnikova žena, neće te zanimati život pijanca što mamurao je za tobom, što umirao je za tobom, pijanca što te uvijek volio, a prekasno zavolio. Neće te zanimati ni moje ime, ni moje prezime, niti bilo šta od mene i to će mi biti drago. Poklonit ću nam slobodu i zaborav, odlučio sam i to će biti moj vjenčani poklon tebi. Od sutra, ja te puštam na miru i više ti ne pišem pisma. Sutra, sutra će posljednja čaša u tvoje ime sići niz moje grlo, popit ću- ali neću se opiti, popit ću, ali tebi u čast. Sutra ću ti pokloniti posljednje slovo i to neće biti nada koju osjećam sada. Sutra ću ti iskreno i od duše pljeskati rukama dok most sjećanja budeš gazila i pretvarat ću se kako mi je drago da si se udala, glumit ću jednako dobro kao što ti glumiš da me ne voliš, a onda poslije, kad svati odu kućama i kad mrak snove donese, otići ću iz ovog grada i moje ime nikada neće strugnuti ovim kaldrmama. Oslobodit ću nas, jer to nekako zaslužujemo.

s ljubavlju,
Tvoj (čovjek)
16.7.1970. "