Sedamnaest dana prije smrti

🌻~Pismo sedamnaesto~✉️

" Teški su mi ovi dani bezdana, dani ispepleteni hrapavim koncem sivila i nebo bez boje, bez zvijezda. Teške su mi ove olovne tmine životnih para otkako ih udišem
bez tebe.
Život mi život izgubio, ukočio se i zamrznuo na onoj tački sjećanja, gdje smo zajedno, dodirima od nježnosti, pleli jedno drugome uspomene po licu i tijelu, srcu što za promjene ne zna-a znati mora jer tebe više nema
tu
pored mene,
u snovima.
Sve je, nekako, stalo ondje gdje smo prestali mi, na mjestu gdje smo naše snove u košmar pretvorili, od dva srca neznance skrojili, ljubav ubili i izobličili-nešto više poželjeli, a mrvicu dobili. I čini mi se, kao da od tada prestao sam disati. Dišem ja, Draga, živ jesam,
ali poslije tebe više ne osjećam život u sebi
vene su prazne i živoća njihova iščezla je tebi u
nepovrat.
I opet, sve je tako nepotpuno, sve je tako bezlično i nevažno bez tebe, ništa iskonskoga sjaja ne krije, ništa smisla ne poznaje, bez tebe,
sve je prokleto začarani krug što vrti se u beskonačnost, surva se i prevrće, bol nadograđuje, čežnju produbljuje, snove zamagljuje, jutra ocrnjuje, nadu proždire i odnosi sa sobom, negdje u zemlju bez povratka, daleko od mojih umornih ruku, daleko od mojih napaćenih želja, daleko od svega onoga čemu beskrajno
žudim.
Bez tebe tako sam prazan i poluživ, cijela sam osoba ali me većina u tebi ostala, darujem ti sebe da bi popunio svoje praznine,
zbog tebe sam ja sada
pust ostao
poharan i nemoćan, nedovoljno jak da krenem, previše izmoren da bi ostao tu na početku svoga kraja gdje svakog dana iznova oživim i umrem kad vidim te s njim na mjestima gdje smo snove dijelili, u tami, daleko od ljudi što sreću nam nisu željeli. Ne krivim ga, ništa on moje uzeo nije, osim tebe, koji nikada u suštini nisi ni pripadala meni. Bila si njegova dok si mene mrtvog ubijala, ljubav krala, bila si njegova dok si miris moj vapila, bila si njegova dok si usne moje pila, bila si njegova dok si ime moje zvala,
uvijek si ti bila njegova, i ko zna čija, samo ni ti to nisi znala,
ni ti nisi znala kome doista takva,
nisi znala kome pripadaš dok si moja.
I baš jučer, eto, sudbina me natjera da pored svata ti prođem, ona ista sudbina što se vazda sa mnom kao djetetom igrala, mučila me i cijedila kao da nešto sam joj krivo učinio, ona sudbina što prema meni nikad milosti nije imala, znaš...ona sudbina što te od mene odvojila...natjerala me da na svoje oči vidim vas, vaše svatove i crvene ruže pobacane
posvud. Ruže kao krv crvene prštale su kišom ljubavi oko vas, padale po bjelini tvoje haljine, po bjelini njegove košulje, miješale se sa nitima vaše kose, pričale priču o ljubavi. Uhvatio sam jednu ružu, za uspomenu samo, ali trn njen me ranio i ljepota njena nije htjela da cva u mojoj ruci.
Pogled tvoj me ranio.
Ti si me ranila kad si me ostavila, a ja opet ne mogu
bez tebe.
Držao te za ruku, ta loša kopija mene, smijala ti se dok te u oči gledala govoreći mi tako svoju pobjedu. Zastanem, udahnem da ne umrem, dok zamagljenim pogledom posmatram sliku svoga sna i tuđeg čovjeka na mjestu mome, na mjestu moje nesuđene realnosti, pa stegnem šaku da srce manje boli i ispraćam vas pogledom i stotinama molitve sreće i želja da nikada niko ne doživi ono što sam ja doživio
od tebe.
Nasmijem se, u inat sebi, pogledam tog čovjeka što na sebi ništa moje nema, gledam i gledam do kraja, tu bijelu haljinu koja će te ubrzo zaviti u crno, onako, kako si ti zavila mene...
Jer s tobom je sve, baš kao i bez tebe,
samo nesreća, ali sada sigurno znam da
biti s tobom gora je nesreća nego biti
bez tebe...

s ljubavlju,
Tvoj (čovjek)
17.7.1970. "