Sedamnaest dana prije smrti

🌻~Pismo sedmo~✉️

" Ponekad sebi dozvolim nedozvoljeno, odvežem se kao vrpca sa zemlje i pustim se, daleko u oblake, tamo negdje gdje odavno ne stanujem više, tamo negdje što bliže
tebi.
Vrlo dobro znam koliko kriv je i uvrnut način moga razmišljanja, ali jednostavno, nisam mogao odoljeti toj slatkoj zavisti pa sam cijelu daljinu prešao samo jednom mišlju i stvorio se tako na mjestu staroga početka,
do tebe.
Znam, ne osjećaš me. Čovjek duha osjetiti ne može, a poslije tebe ja sam postao nevidljiv baš kao sablast, nebitan. Ja sam tvoje ali, i svoje strano tijelo. Nismo blizu, naša srca se odavno mimoliaze, i varnicu ljubavi među nama nije zapalio poljubac naših koža, mada smo oboje suh barut što sa neizvjesnošću čeka svoju
iskricu ljubavi.
Ja nikada nisam bio tvoj, ali sam ti pripadao u cjelosti. Nisi osjećala moju predanost, moju neutoljivu žeđ za ljubavlju, nisi osjećala mene koji sada samo
tebe živi.
Bježala si, kao tama pred svjetlom, sklonila si se u sklonište vlastitog mira i samoće. Tvoje srce sada je previše tijesno za moju dušu veličine neba i zato sam morao nekud otići. U toj praznini nije bilo mjesta za moju dušu i mrak je bio pregust da bih ga disao punim plućima.
'Mjesto toga, tužnoga lica, pokupio sam kofere svojih snova i napustio tu tjeskobu. Otišao sam dalje, lutnjom proklet, duboko u surov svijeta, tamo negdje daleko od tebe. Mislio sam da će lakše biti ako samo nestanem, magijom iščeznem iz tvojih navika, udaljim se od crnila tvoje sreće, nadajući se da ću nam tako olakšati. Bijah ubijeđen kako činim pravu stvar zato nisam odustao, ostavio sam te iako sam te preko svoga srca
samo volio.
Dane poslije toga proživljavao sam u patnji vlastite tišine priželjkujući samo jedno tvoje pismo i dvije riječi kojima bi mi objasnila da me još uvijek trebaš, da me zaustavljaš, da me čekaš tu negdje ispod našeg drveta kao u ona stara vremena kada ništa drugo osim sreće znali nismo. Čekao sam, Draga, tebe da me vratiš, da pustiš život mojim venama i srce ispuniš ljubavlju kakvu samo ti umiješ
napraviti.
Draga, čekao sam te, u ime naših dana i u ime svega onoga što smo imali, u ime onog što ljubav smo zvali i u tu ljubav se, poput luđaka, iskreno kleli!
Ja...čekao sam ono što dolazilo nije...
I boli, srce zapinje kad te se sjetim, zaboravlja kucati i krv ispod kože proključa, a oči se u vrelo suza pretvore, Draga, bez tebe život boli jer ustvari ti si bila njegov sinonim, njegova slika i živoća.
I opet, duša se od tijela rastavi kad sjećanja nagnu, glas se u plač izobliči, plač jecaj postane, a jecaj umre u tišini zidova gdje je nekad svirala pjesma grohota smijeha našeg.
Ali sjećanja samo rane razdiru, ne cijele ih nego produbljuju i prenose u vječnost nepreboljivog, vječnost koju ću samo ja oplakati.
I čuj me, stalo mi je! Stalo mi je...srce mi je stalo dok je voljelo praznu dušu... Stalo mi je sve i sve se u jednu tačku sabilo otkad te nema tu, sa druge strane moga kreveta i nadomak mojih prstiju. Stalo mi je, život se zakočio kada shvatam da te više dodirnuti ne mogu, ni poljubiti, ni osjetiti.
Stalo mi je, i zato te molim, ne krivi me što te spominjem prečesto i što preko ptica pozdrave ti šaljem i ne ljuti se, molim te, što uvečer spavati mirno ne možeš jer ne mogu ni ja,
ja plačem,
a tebe savjest sada peče
i tu smo različiti.
Ljubav uvijek gubi bitku protiv ponosa.
Ja sam izgubio bitku, a ti si...
ti si zgubila sebe u meni
i zato te preklinjem, u ime naše ljubavi, vrati mi barem
polovinu mene, ne ostavljaj me ovako praznog i ne dopusti da takav koračam dalje
u život.
Vrati mi mene, a ljubav zadrži, bila je iskrena i samo tebi
namijenjena.
Vrati mi, malo mene samo, da bih sebe prije sedamnaestog jula
vratiti mogao.

s ljubavlju,
Tvoj (čovjek)
7.7.1970. "