Sedamnaest dana prije smrti

🌻~Pismo četvrto~✉️

" Ne znam kako više na kraj sa sobom da izađem, sve je tako pusto bez tebe i dani mi više nemaju boju, nemaju miris niti radost, prazni su i poharani, baš kao snovi propale ljubavi satkane od kajanja. Gradić na Žuboru umro je dana kada sam te ostavio i sve se pretvorilo u mrtvilo kakvo sada nosim pod svojim srcem. Sjećam se nas, često se sjetim na nas iako smo zatrpani debelim godinama prošlosti. Sjećam se kako smo bili sretni, dva različita svijeta jedno pored drugog u tijelu, miljama daleko u snovima. Bili smo interesantni svima, osim nama. Voljeli smo se, ali jedno od nas dvoje nije imalo hrabrosti kazati ljubav i valjda je to bila ona presudna kob što nas je razdijelila u nepovrat. Nema potrebe da pogađamo o kome se radi, krivac za sve upravo sjedi za ovom hartijom i bespomoćno piše pisma koja ti nikada nećeš pročitati. Sjedi i ulijeva tugu u čašu viskija, pero umače u sjete i njima struže oholu bjelinu papira što će skupa sa svojim teretima velikodušno ponijeti sve ono što mi spava na duši. Znaš, ja ti nisam počeo pisati pisma jučer, niti danas, niti prije mjesec dana. Počeo sam ti se obraćati tek kada sam shvatio da nas više nema, da ne postojimo, počeo sam ti pisati tek kada me sustiglo i prestiglo ono odvratno kajanje. Počeo sam te dozivati tek kada sam spoznao da mi se više nikada nećeš odazvati. Počeo sam shvatati šta gubim, draga, tek kada sam tebe izgubio.
Malo je apsurdno, zar ne? Stari pijanac, ženskaroš i bludnik, godinama piše pisma bez adrese, pisma bez potpisa, pisma koja nikada neće zalutati u mekoću tvojih dugih, gracioznih prstiju i to znam. Oprosti mi, ali ne mogu više sebi spas da pronađem, osim ovog. Pišem ti i spaljujem, u vatru guram sve one riječi koje si davno trebala čuti, u vatru guram i sebe, sebe kojeg ne poznajem više. Nisam znao da ljubav može ovoliko boljeti, zapravo, nisam znao da ljubav uopšte postoji u svijetu živih duša. Za mene je ljubav oduvijek bila misaona imenica čiju sam iluziju rado volio dijeliti sa ženama koje od mene nisu tražile ništa, sem grijeha. Uživao sam u njihovim mirisima, njihovom labavom moralu i ni u jednoj od njih nisam vidio neku vrijednost. Nisam ni u tebi vidio, osim da si bila kćer imućnog advokata, najmlađa i najljepša od triju kćerki advokatovih, ona u koju su najviše nade ulagali svi, osim mene. A sada, kada je vrijeme već odnijelo svoje, shvatam neke stvari i dolazim do zaključka kako najjasnije vidim ono što ne postoji, tebe koja mi nećeš doći više. Nećeš svratiti u moje konačište i pored vrata nečujno ostaviti cipelice, nećeš se uvući u moju postelju i okrenuti mi svoje lice, šapnuti mi na grudi da me voliš, onako dječije neiskvareno, kako samo ti umiješ, onako dječije iskreno kako mi sada najviše nedostaje. Neću više ljuljati crno klasje tvoje kose dok bezbrižno odmara na mojim prsima, niti će se tvoja put lijevati po meni neškrto, ništa neće biti isto poslije sedamnaestog jula, znam. Na taj dan ćeš porazom potvrditi svoju pobjedu, a ja ću umrijeti za šankom u birtiji, udavljen u rijeci viskija, nalik pijancu lijepoga lica i poganog morala, onako kako mi dolikuje. Sahranit ću te, obećavam ti. Proći će me ova bol i ti ćeš me proći. Otići ću, iz ovog grada, daleko, čim se zaposlim u Veneciji, to sam nam obećao. Nećeš me viđati i bit ću spašen od sreće tvoga pogleda, lažne sreće u kojoj više ne vidim sebe. Ne znam šta više da kažem, da ispričam i isplačem sem onog što već nisam, mislim da bi ipak bilo bolje da odložim pero i hartiju ostavim na miru. Kasno je, tri ujutro je i cijeli Žubor spava. Otići ću i ja, kupio sam tablete za spavanje od starog apotekara, valjda će imati nekog djelovanja... Laku noć, s ljubavlju ti želi

Tvoj (čovjek)
4.7.1970. "