Sedamnaest dana prije smrti

🌻~Poglavlje 2-Kraj njihove priče~🔚

Ljubav je opasna emocija, bile su zadnje riječi koje je On ostavio na svom mjestu za šankom onog dana kada su njeni svati prelazili most. Stari šanker ga je u čuđenju pogledao svojim plavim okom u čijem moru se počinju polako nakupljati sive mrene prolaznosti i starosti. Taj šanker bio je Njegov najbolji prijatelj, ali On mu nikada nije rekao razlog zašto se svaku noć u tišini opijao i dug u krčmi ostavljao, On mu nikada nije rekao zašto je psihički pao i u luđaka se pretvorio. Stari šanker sijede kose slutio je Njegove patnje, ali ga to nikad, iz pristojnosti, upitao nije. Zapravo, osim krnjave čaše u staroj birtiji, taj šanker ga je razumio bolje nego cijela mahala. Na sedamnaesti jul, datum od kojeg je On strahovao, priča se da je došao ranom zorom pred krčmu sređen, namirisan i svježe obrijan i po prvi put nakon niza godina na svome licu nosio je osmijeh. Uljudno je pričekao sedam sati i na pragu stare krčme dočekao svoga šankera koji ga pusti unutra, u njegovo sklonište. Na sedamnaesti jul, govorilo se, On je po prvi put jutro započeo šoljom crne kafe bez šećera i po prvi put se uputio u diskusiju sa okolinom koja ga je okruživala. Svim građanima bijaše strana iznenadna promjena njegovog ponašanja, njegovog izgleda i promatrali su ga sa čuđenjem. Ličio je na staroga sebe, bio je lijep, ček i ljepši nego prije i njegove stare šale i vicevi zvučali su smješnije nego ikad prije. Poneki radoznalac bi mu prišao i pitao ga što se u danu promijenio, ali mu On ništa više nije ponudio doli osmijeha kakvog još niko u zadnjih četiri godine nije imapo priliku vidjeti. Zračio je nečim mističnim, rekli su, ali to nije bilo ništa novo jer On je naprosto bio takav čovjek, promjenljiv i nepredvidljiv, čudan koliko i lijep, tajanstven i niko ga nije mogao dobro procijeniti. Na sedamnaesti jul nosio je besprijekorno crno odijelo i ispod malene Adamove jabučice na njegovom vratu stajala je crna mašnica uredno zavučena u bjelinu košulje. Odisao je luksuzom i uopšte nije ličio na pijanca koji je noći ostavljao u čaši viskija za šankom. Posumnjali su u njega, njegovo ponašanje i sve to su povezali sa sedamnaestim julom, danom od kojeg je i sam strahovao. Govorilo se kako se tog dana dobro držao i na priče o svadbi advokatove kćeri reagovao je sasvim odmjereno i ravnodušno, kao da ga se to ne tiče. Nije mu bilo problem razgovarati s ljudima o čuvenom piru mladog gradonačelnika i advokatove kćeri, štaviše čak je izrazio želju da u dvanaest sati ide na Most i lično posmatra tu ceremoniju, što je naposlijetku i učinio. Tačno u pet do dvanaest popio je prvu čašu viskija i predložio šankeru da nakratko zatvori krčmu, te da mu se pridruži na Mostu kako bi skupa dali podršku novom braku na Žuboru. Stari šanker je pomalo posumnjao suzdržavajući se ne upitati ga ništa, ali je na kraju ipak pristao na njegovo insistiranje i skupa su otišli na dno Mosta gdje su upravo prolazili svati. On je posmatrao pir, smješkao se i pljeskao dok je njegova djevojka prolazila pred njegovim očima držeći pod rukom drugoga čovjeka i na njemu se nije dalo razaznati niti jedna emocija, niti žaljenje, niti kajanje, niti ljubomora, ali na njoj jeste. Čim advokatova kći ugleda svoga pijanca, njen korak blago zastade i pogled od lažne sreće obori se u rezbarine stare kaldrme na mostu, osmijeh se zaledi i ruka sa zlatnom burmom zadrhti. Prolazi pored njega i tuđa je sad, ali sjetu nije mogla sakriti onako dobro kao on iako je do jučer baš On bio taj koji ju je oplakivao uz viski. Zastala je na dnu Mosta, pored njega i lice njemu okrenula, potom za ruku drugog čovjeka uzela i lijevom rukom buket provehlih suncokreta u Žubor bacila. Pljesak odjeknu, muzika otpoče i svi priđoše mladencima da čestitaju, prišao je i on. Nije učinio baš ništa mimo pravila gradića na Žuboru, skupio je snagu i odmjerenim koracima prišao mladencima ne skidajući osmijeh s lica niti jednog trenutka. Uljudno je ispružio svoj meki dlan njoj, pa njemu, te izrazio srdačne čestitke, potom se lagano okrenuo i u gužvi nestao. Poslije ceremonije na Mostu niko ga tog dana više nije vidio, osim staroga šankera. Tog dana On je otišao kući i ljutit, po ulasku strgao mašnicu sa svoga vrata, otvorio novu bocu viskija i ispisao još jedno pismo, ono posljednje, te ga naposlijetku složio u fioku ispod svog radnog stola. Za manje od sekunde bijelo pero zamijenio je malenim revolverom čije je posljednje zrno uperio sebi u glavu i time si oduzeo život. Šanker kojemu sve nekako bijaše sumnjivo, uputio se ka njegovom obdaništu želeći razgovarati s njim iako je bilo već kasno, međutim, zatekoše ga zatvorena vrata iza kojih se čuo strahoban muk koji je prizivao loše slutnje. Kako mu nekakav čudan i neobjašnjiv osjećaj nije dao spokoja, šanker je nastavio lupati po vratima ali ih niko, čak ni nakon pola sata gromoglasne lupnjave, nije otvarao. Sav zabrinut, stari šanker je nervozno gazio maleni puteljak ispred Njegove kuće pokušavajući se dosjetiti mjesta na kome bi on mogao obitavati. Razmišljao je, skoro pa naglas i taman kad htjede poći na Most, primijetio je otvoren prozor na prvome spratu, prozor kroz kojeg se na julskom povjetarcu vijorila duga bijela zavjesa umrljana crvenim flekama. Sve to ga natjera u nekakvo ludilo, pa poput provalnika upada u ognjište staroga pijanca kojeg zatiče na podu dnevne dobe u potoku krvi što se slivao iz njegove desne sljepoočnice. Shvatio je, ali nije htio vjerovati i odmah je prestravljen pojurio po pomoć. Vijest o kraju starog pijanca se prosu cijelim Žuborom i pred njegovom kućom se začas pojavi masa ljudi koji htjedoše znati šta se tačno zbilo u Njegovom konačištu. Radoznalih očiju je bilo posvuda oko Njegove stare kuće i sedamnaesti jul pretvorio se u strašnu priču stradalog čovjeka čije su mrtvo tijelo iznijeli iz kuće tamo negdje oko dva sata iza ponoći. Niko nije znao niti je čuo kobni pucanj kojim je On sebi presjekao život. Sve je bilo tako planski odrađeno i bilo bi naprosto savršeno samo da stari šanker nije čitao između redova i na kraju najzad shvatio sve ono što su Njegove pijane usne krišom šaputale krnjavoj čaši u njegovoj birtiji. Svadba o kojoj se toliko pričalo bijaše tog dana zaboravljena i mladenka koja je danas imala najsretniji dan bila je jedina koja ga je oplakivala. Djevojka crne kose grcala je suze nad beživotnim tijelom pijanca i svoju vjenčanu haljinu od skupocjenog satina umazala je tragovima krvi Njegove ljubavi. Plakala je jedina i niko ju od njega nije mogao razdvojiti, čak ni onaj čiju je burmu danas na ruku stavila. 

***

Iako On nije imao svoje rodbine niti bilo kojeg bliskog poznanika u ovom gradu, bio je sahranjen po normama malenog gradića i održan mu je govor kakav i dolikuje. Na sahranu je stigla i advokatova kćer u pratnji svoje starije sestre i sa groblja je otišla posljednja. Izgledala je mrtvo i utučeno i na njenom licu vladala je ogromna tuga koju nije čak ni krila više. Svo vrijeme se čvrsto pridržavala za podlakticu svoje sestre i pala je u nesvijest kada je na njegov grob posljednja bacila svoj suncokret. Jedina je koja je sa sobom donijela žuti cvijet i rekla je kako to ima svoj razlog- htjela je da sunce bude s njim, kada već ona nije mogla. Nakon toga izgovorila je Njegovo ime i zamolila ga da joj oprosti, te se najzad od bola srušila i pala u zagrljaj crne zemlje gubeći svijest. Dani poslije sahrane za advokatovu kćer bili su tamnica jednakog mraka kroz kojeg je prolazio On dok je plakao za njom. Svaki naredni dan bio joj je slika prethodnog i činilo joj se kako je sve stalo otkako je žar njegovog oka ugašen metkom koji ga je oprostio od života. Shvatila je sve ono o čemu joj je pisao, ali i dalje nije imala pojma o tome niti je pored sebe imala bilo kakvu naznaku na gomilu pisama koje je On ostavio iza sebe. Šest mjeseci poslije advokatova kćer je počela gubiti svoje mentalno zdravlje i postala je redovan gost kod starog psihologa od kojeg se za manje od tri mjeseca preselila k psihijatru čije su šarene tablete donosile samo privremeni spas njenoj rastrojenoj duši. Izgubila je sebe u svom ludilu i više nije bila ljepotica o kojoj su svi govorli, sada je bila luđak gori od pijanca čije se ime nekako još uvijek provlači mahalom. Jednog dana advokatova kćer odluči preskočiti svoju obaveznu terapiju i otići na mjesto gdje je često obitavao njen pijanac. Pazeći da ju niko ne vidi, trčećim korakom se zaputila prema kući u kojoj je ostavila svoje uspomene, prema kući gdje je živio pijanac. Ključ od njegovog skloništa imao je stari šanker i ona je to dobro znala, pa mu je finu svotu ostavila kako bi komadić metala dobila i zavirila u ono što nije željela gledati. Šanker ju je upozorio, ali uprkos svemu ona ga nije htjela slušati. Otišla je tamo i preturala po njegovim stvarima, plakala i urlala kao da ju niko ne čuje, a onda je slučajno njena ulaštena cipelica zapela za kutiju iz koje su se prosula pisma, pisma koje joj je on pisao. Advokatova kćer ih je sve redom pročitala i jedina je saznala razlog smrti pijančeve, shvatila je kako ga je ona ubila. Svo to saznanje u njoj je probudilo krivnju, nije željela skončati kao i on, ali nije željela živjeti dalje bez njega. Nije joj preostalo ništa drugo doli da se okrene i ode, pobjegne i sačeka noć da prekrije njene tragove. Voljela ga je i cijeli Žubor je to znao, voljela ga je više no iko ikog na ovom svijetu, a sada kada ga nema dopustila je Žuboru da ju odnese njenoj ljubavi kako bi ju tamo mogla zamoliti za drugu šansu.

-Advokatova kćer je pronađena mrtva na obali Žubora, počinila je samoubistvo šest mjeseci kasnije skokom sa Starog mosta, dana 17.01.1971. Uzrok njene smrti bila je hipotermija. 
Sedamnaest pisama koje je On napisao prije svoje smrti ostala su sačuvana u muzeju grada njihove ljubavi kao potvrda i uspomena na ljubav bez sretnog svršetka.

nepoznat autor
4.2.2021.
Kraj