Sedamnaest dana prije smrti

🌻~Pismo deveto~✉️

" Teško mi je u ovom mraku živjeti bez tvoga svjetla kojeg sam svojim rukama umrtvio. Htio sam te voljeti, ali u tom otrovu od ljubavi nisam htio izgubiti sebe, zato sam sada bespovratno izgubio nas. Kažu ljudi, greška se lako prašta kada ju grešnik više ne poriče, kada se ne stidi kazati kako i koliko je pogriješio, kada se ne plaši više priznati da kulu ljubavi jednim udarcem sile sebičnosti je uništio. Evo, i ja priznajem. Čuješ li me, iz dna duše svoje vrištim i priznajem da sam te od sebe otjerao, da sam ti dušu i srce u ruševine pepela pretočio, da sam te raznio, ja priznajem. Priznajem ti baš sve ono što želiš čuti od mene i ne krijem se više. Čuješ li me?
Čuješ, znam, naše duše su povezane i patiš jednako kao i ja, samo se ti bolje nosiš s tim. Bolje pronalaziš sebe u svemu ovom jer si lukava, igraš se s mojim osjećanjima i poigravaš se sa mojim patnjama, ljuljaš moje kušnje i rušiš mirne luke jer sam ja tebi srušio baš sve. Znam, bolje guraš sve ovo jer si pronicljiva, jer si svoju bol u snagu osvete preusmjerila i čvrsto odlučila da me živog spališ u vatri ljubavi što poslije tebe neugasiva je ostala. Ta ljubav je sve što od tebe imam, ta ljubav more je nepregledno kojim više ti ne želiš ploviti, barem ne sa mnom, s onim koji je najbolje poznavao sve tvoje oluje, onim koji je najbolje znao tebe. Ljuta si i na mene, i na sebe, tebe boli, ali ne dopuštaš ranama krv da puste. Ne daš se, jer si čvrsto odlučila sve mi naplatiti, svaku svoju suzu i svaku svoju bol, sve ono što poslije mene si prolazila onda kada pored tebe noćima niko nije bio i niko osim mene nije čuo vapaj tvoj, vapaj i krik slomljenog srca, tvoga srca. Čuo sam, sve sam čuo. Pijan sam prolazio pored tvojih prozora i nije mi dušu takao niti jedan krik kojeg sam u tebi uzbudio. Ništa u vezi tebe me nije dotaklo, sem da si bila advokatova treća kćer, najljepša djevojka na Žuboru, najdivnije stvorenje koje je svoju mladost prelilo u čašu pijanca što dalje od svoga šanka nije gledao. Nisam, nisam te gledao, ne očima u kojima bi mogla pronaći svoj smiraj. Tada te nisam razlikovao ništa više od ostalih prolaznica mog obdaništa, ne zbog toga što si advokatova kćer, već zato što tada nisam želio ljubav znati. Tada sam bio drugi čovjek, čovjek koji se mimoilazi sa pijancem ranjenog srca. Tada nisam bio tvoj, a sada ti najviše pripadam. Ti me ne osjećaš više, a ja samo tebe živim. Osjetiš moju bol, ali ne donosiš svoj melem, ne donosiš mi spas. Bdiješ iznad mene i sladiš se sa mojim stanjem, uživaš jer me stiglo trostruko jače. I ovaj viski u mojoj krnjavoj čaši postao je blaži od tvoga pogleda. Osuđuješ me, krivnju mi prebacuješ, bježiš, a za sobom krvav trag ostavljaš, trčiš njemu kojem ne pripadaš, bijesniš jer te vrijeđa ono što je moglo biti, a desilo se nije. Ičšezavaš sa moga dlana, Draga, udaljavaš se kako bi bolji pogled na moje boli imala, kako bi se nasladila i sebi rane zakrpala, rane koje nikada neće zarasti, one moje rane, moje rukotvorine što sam nemarno ostavljao po nevinosti tvoga srca. Sladiš se, a znam da ti slatko nije i znam da boriš se igru okončati, bojiš se svoj ponos pogaziti i ponovo u naručje meni pasti, plašiš se mila moja djevojko crvene odore, strahuješ od čovjeka koji te sada voli najviše, a to ne bi trebala...

s ljubavlju,
Tvoj (čovjek)
9.7.1970. "