Sedamnaest dana prije smrti

🌻~Pismo osmo~✉️

" Rekao sam ti i znam toga dobro da se sjećaš. Rekao sam ti onog dana sve što sam na duši imao i glasilo je: "Nemoj me toliko voljeti. Ne diži me u nebo jer ja nisam zvijezda,
ja sam njihova prašina, ostatak i pepeo dogorjelog čovjeka,
ništavilo u mraku ponora kojeg slaba duša voljeti ne može.
Nemoj me toliko voljeti, nezrela si ti,
mali cvijet proljeća i nježne latice tvoje nisu navikle na dodir divlje kupine, nisu navikle na moj
dodir, dodir sjevera što krv u žilama pali, dodir što ne budi već umrtvljuje
srce žedno ljubavi.
Nemoj me toliko voljeti,
boljet ćeš me kasnije
i ti i istina što ljubav ti uzvratiti nisam mogao
a ni htio,
jer odavno ja ne živim prokletstvo tog osjećaja. Prazna sam duša za tako silnu emociju i pokvaren aparat za divotu blaženstva
ljubavi.
Moje ruke nemaju miris nevinosti i dlanove moje usjekle su godine grijeha što ne peru se molitvom. Ne treba te to brinuti, ne zalazi u moj bezdan, ne tjeraj moju tamu jer ćeš pokvariti svjetlo moga crnila, ne diraj mi u mene, pusti me i ne ljubi mi tmine svojim svjetlom. Ne goni mi mrak- ubit ćeš moju iskru, izgorjet ćeš srce i dušu ćeš ostaviti u mome košmaru.
Ne moli me za ljubav, jer ljubav ne stanuje ovdje.
Kucaš na pogrešna vrata, ovdje, u ovoj tjeskobi ljubavi nema mjesta. Otjerao sam ju, jer me razočarala. Protjerao sam ju, iz svoga srca istjerala jer me zaboljela. Prognao sam ju, miljama od sebe daleko, jer me uvjerila u svoju laž. Prokleo sam ju, jer me nije naučila voljeti. Ubio sam ju, jer ona je mene ubiti htjela.
Kucaš na pogrešna vrata, ovdje, u ovom mraku mjesta samo za mene ima. Ljubav koju tražiš se u nepovrat odselila, postala je beskućnik i ovdje, u ovom košmaru nikada dobrodošlicu neće imati. Ne moli me za ljubav, tu bolest sam davno isprao suzama za tobom. Ozdravio sam, sada sam ponovo leptir. Ne hvataj me, neću ti kročiti u snove. Uzaludno je, ja sam rođen da bih slobodan bio. Uzaludno je, ne krati sebi vrijeme.
Ljubav je za mene sirovina od koje proizvod sreće ne umijem napraviti,
ljubav je za mene nedostižna i ja za njom ne znam letjeti
i ne želim na takav način vidjeti nebo
ne želim na krilima ljubavi zaviriti u njegovo plavetnilo beskraja,
ne želim zaljubljen gledati zvijezde,
ne želim zaljubljen pitati Sunce zašto nije prestalo obasjavati Mjesec
ne želim zaljubljen ljubav da shvatam
ne želim čak ni letjeti,
pad je brži kad se upali emocijama,
a emocije
skupo su gorivo za moju prolaznu dušu.
Ne želim.
Pusti me, samo me pusti da živim, onako kako umijem i znam
pusti me, sebe da volim, jer ti to ne možeš.
Ne dopuštam ti.
Ti takvo prokletstvo (ne)
zaslužuješ."
Rekao sam ti, dosta toga sam ti ispričao onog kišnog dana na mostu, ali ti si opet uradila po svoje. Zavoljela si me, onako kako me niko nikada nije volio i zato sam te iz straha pustio, ostavio, jer ljubav sam prezirao. O, Draga, kada bi samo znati mogla koliko te želim nazad, koliko te trebam nazad i koliko velika laž je bila sve što sam ti tog dana ispričao uz melodiju suza julske kiše. Draga, kada bi znati mogla koliko se kajem, koliko mi je teško što te više nema tu, došla bi mi sama i kao onog dana, na ovu pjesmu mi rekla: "Voljet ću te, dok vrijeme ne stane u smrt." Došla bi, znam, da sam pričao prije sedamnaestog jula i objasnio ti sve. Nisi htjela slušati me, nikada me nisi slušala, zato smo ovdje gdje jesmo, a ja baš sada trebam taj tvoj inat. Trebam te da dođeš i iz svog inata mi kažeš: "Voljet ću te, dok vrijeme ne stane u smrt."

s ljubavlju,
Tvoj (čovjek)
8.7.1970. "