" Draga djevojko u crvenoj haljini, evo tvoj pijanac opet, po staroj navici, uzima olovku i zamišlja te tu negdje, u tamnici svoje sobe, obraća ti se i zove te u svoj zagrljaj od sječiva. Draga, evo, opet ti pišem jer ne mogu više podnijeti sav taj uragan bola što iznova mi dušu kida i raznosi, dijeli i baca svima i svukud, samo ne meni. Draga, plašim se za sebe i svoj um, plašim se da te nikada neću moći zaboraviti i na taj pomisao ruka mi zadrhti pa se na me' ne ljuti zbog teško čitljivih slova i redaka u kojima pronalazim privremeni spas, spas od tebe. Ruka drhti dok hartiju kolje, a svakim slovom sve sam bliže i bliže ponoru ludila, između ljubavi i mahnitanja. Plašim se, Draga, i teško mi je priznati da sam na ivicu kraja došao, kraja čistog uma i odatle ne znam kud dalje bez tvoje ruke da se uputim, na čija vrata da pokucam, u koju crkvu iskreno da se pomolim, kome da kažem da te od svega najviše volim? Draga, boli me, i duša i tijelo jednako me bole i oboje su postali pretijesni za mene, čini mi se kako polako gubim svoju kontrolu i klizim niz crte tvoga osmijeha, gubim se u ambisu sjete, nestajem u čaši svoga viskija. Draga, kako tužan je ovo život i kako smiješna je ova sila sudbine što od mene u danu luđaka napravi, luđaka koji više ne zna gdje će sa sobom. Koža je postala davež, čaša je postala rijeka smrti, soba je postala tamnica, um je postao zatvor u kojem služim doživotnu kaznu ljubavi i kajanja za tobom. Draga, ja ne znam šta se sa mnom poslije tebe desilo, ja više nisam isti i svijet ne gledam u boji. Za mene sve je siva slika u kojoj blješti tvoj osmijeh, za mene sve je izgubilo svoj smisao otkako svjestan sam postao šta i koga zaboravu sam predao. Ne želim da slušaš kako se opijam, kako dane bez tebe provodim i kako bez tvoga osmijeha živim. Ne želim da o meni slušaš iz kafanskih priča jer ja svojoj čaši nikada svoju bol nisam šapnuo, nisam joj rekao da zbog tebe pijem i da se zbog tebe trijeznim, ne, ništa od nas joj nisam rekao- sve je sama shvatila. Prestao sam ljubiti one žene i već danima se ženski miris ne razlijeva po mojoj postelji. Prestao sam uživati u svome grijehu i svoje usne poklonio sam krnjavoj čaši umjesto tebi. Postao sam drugi i mijenjam se sve više i više otkako se bliži sedamnaesti jul. Pripremam se, ali ne znam za šta tačno se pripremam, strah me i ne znam tačno čega, izgubljen sam u svojoj glavi i svaka misao postala je teret pritisnut sjetom na nas. Želim te nazad i još uvijek se nadam tome, još uvijek mislim da za nas nije kucnuo smrtni čas, još uvijek mislim da možemo spasiti ljubav.
s ljubavlju,
Tvoj (čovjek)
10.7.1970. "
ŞİMDİ OKUDUĞUN
Sedamnaest dana prije smrti
Kısa Hikaye🦋 Knjiga je nešto sasvim novo i kratko, sklopljena u vidu par uvodnih poglavlja sa akcentom na sedamnaest pisama koje je On uputio njoj nakon njihovog prekida. U pismima On objašnjava i piše o svemu kroz šta su prolazili kao par, iznosi sliku svog...
