MOJ ZGODNI BOSANAC

16

Lamija

Kako je lijep osjećaj biti zaljubljen. I sada kada me on zove a vidili smo se prije 3 sata.

-Molim ljubavi?-kažem veselo.

-Jesi li u stanu?-kaže ozbiljno. On nikad nije ovakav. Nešto se desilo.

-Jesam. Jel' sve u redu?-samo prekine. Koji je njemu? Možda se nešto desilo jer nikad ga nisam čula da ovako razgovara. I zvoni sad. Kako je tako brzo stigao. Otvaram vrata i on me gleda nekako... drugačije samo prolazi i sjeda na kauč. Glavu stavlja u šake i šuti.

-Emire šta se desilo brinem se.-podigne glavu naglo i oči su mu crvene i natekle. Jel on to plako?

-Šta se desilo?!!! Kako si mogla?-drekne se na mene toliko da podskočim u mjestu.

-Šta kako sam mogla o čemu pričaš?

-Lamija nakon svega. Jučer smo slavili godinu dana kako si moglaaa!!!!-suze mi naviru na oči jer se bojim. Prvi put se bojim.

-Emire smiri se i objasni šta se dešava.

-Šta da se smirim? Kako si mogla da me prevariš? Posle godinu danaaaaa. Ovamo glumiš sveticu i plačeš jer se bojiš da ja tebe ne prevarim a daješ se svakom na izvolte.-lijem suze jer ovo nije Emir. Priđem i raspalim mu šamar.

-Stidi se svojih riječi. Otkud ti to da sam te prevarila. Ja nikog nisam pogledala pored tebe.

-Misliš da lažem?-vadi telefon i pokazuje mi sliku kako se ja ljubim s nekim likom. Šta je ovo? Ovo nisam ja. Ja nisam nikog prevarila.

-Emire to nije istina nisam te prevarila.-lijem suze kao iz česme. U njegovim očima vidim samo hladnoću i gađenje. Ja mu se gadim... Zašto mi se najgora noćna mora ostvaruje. On je upoznao moje roditelje,ja njegove... Kako posle svega ovo da se desi?

-Lamija svega sam se odreko zbog tebe. Svega kako bi tvoj osmijeh vidio i učinio tebe sretnom. Hajde priznaj. Iovako nemaš ništa.-posle ovog ja više nemam ništa s njim da pričam.

-Kada Emire posle nekog vremena shvatiš da si pogriješio meni nemoj dolaziti. Jer tada prvi put neću biti tu za tebe. Treba samo da znaš da ja to nikad ne bih napravila jer imam savjest.

-Ne pojavljuj mi se pred očima više.-kaže i izađe iz stana. Odjednom padnem na koljena i glasno zaplačem. Otišao je... Nema ga više... Vrata se otvaraju i pomislim da se on vratio da mi kaže kako je ovo sve laž. Na vrata ulazi Emina i odjednom dotrči do mene. Ja ne mogu sebi da dođem od plača. Obećala sam sebi da neću nikad plakati zbog muškarca. Ali ne mogu. Volim ga ne mogu bez njeg. Kako je mogo da uništo to? Nisam ga prevarila nikad ne bi.

-Lamija šta je bilo?-dere se Emina na mene. Odjednom sve postaje crno...

. . .

Budi me jaka svjetlost i skontam da sam u bolnici. Šta se desilo?
Priključena mi je infuzija i vidim Eminu kako zamišljeno gleda u jednu tačku. Odjednom se trzne i vidi da sam budna.

-Budna si. Idem da zovem doktora.

-Stani gdje ćeš ja sam doktor. Šta se desilo?

-Lamija zatekla sam te uplakanu i odjednom si se onesvjestila.-odmah se sjetim Emira i raskida. Srce mi se cijepa. Više ga i nemam. Šta li on sad radi ubijeđen da sam ja njega prevarila?

-Lamija šta se desilo?-krećem opet da plačem i objasnim joj šta se sve desilo jučer i danas.

-Koji šupak. Kako je mogo da ode i da te ne sasluša?

-Ne znam Emina ali ja ga nikad ne bih prevarila i nisam to uradila. Pružio mi je sliku i ono je montaža. Nisam to uradila.-jecam.

-Smiri se Lamija pozliće ti opet.-govori dok me mazi po glavi. Ulazi doktor na vrata.

-Kako ste Lamija?-kako mogu biti.

-Dobro sam.

-Pretrpjeli ste ogroman stres i onesvjestili ste se. Nalazi su vam svi u redu. Preporučujem vam što manje stresa. Kada vam infuzija istekne možete ići kući.

-Hvala doktore.-izlazi na vrata i ja odmah nastavim plakati.

-Lamija zvao me Rijad i kaže kako Emir sjedi,pije i uporno ponavlja ,,kako je mogla,kako je mogla''. Otkud mu ta slika i ko je to uradio.

-Ne znam Emina ali znam da je gotovo. Izvrijeđao me. Reko mi kako idem i svakom se dajem...-zašto je ovo uradio?

. . .

-Došla sam kući i u glavi mi je samo pitanje zašto? Ko mu je mogao poslati tu sliku. Odem da se istuširam misleći kako će me voda umiriti. Kada uđem pod tuš samo se sve sastavi... Večeras radim treću smjenu i spremam se da idem na posao. Posao će mi skrenuti misli i biću dobro. Obećam sebi kako ću biti dobro...

. . .

Dani za danom se niži a ja sam isto. Sve sam samo ne dobro. Emina je tu non stop. Obilazi me. Moj dan počne tako što ustanem samo obavim higijenu i odem ja posao. Prestala sam i da jedem jer ne mogu. Naveče dođem kući i uplakana zaspim. Dva mjeseca je prošlo od kako smo raskinuli. Dva mjeseca ga nisam vidila. Dva mjeseca ne postojim. Sve se vraća na početak. Samo što je sada jače. Jače boli. Odem u park da prošetam-sjetim se naših šetnji. Odem u bolnicu-sjetim se kako me odvozio i dovozio na posao. Odem u kafić-sjetim se kako smo svakog dana sjedili i pili kafu. Otvorim orman da se presvučem-tu je njegova garderoba. Odem u kupatilo-njegova kozmetika. Sva mi sjećanja i uspomene naviru poput talasa. Mislila sam kako prođe vrijeme da će tako proći i bol. Da će vrijeme odnjeti svu bol. Ali ne. Mene s vremenom sve više i više boli. Za dva mjeseca sam izgubila 10 kilograma i nigdje me nema. Svaki dan se zapitam šta on radi.

Prekid svega je bio kada sam ga nakon dva mjeseca vidila u restoranu. Sjedio je sa Irmom i ljubio se. S njom. Bivšom sekretaricom koju je zbog mene otpustio. Tako me lahko zamjenio. Tada sam se onesvjestila i sve otišlo niz brdo. Dobila sam bolest od stresa i sebi život uništila. Kada sam vidjela šta on radi a ja patim i kidam se,odlučila sam da se trgnem. Promjenila sam svoj život...

Ja sam plakala dok sam ovo pisala... Uživajte😘