/Kelsey's P.O.V./
Od: Justin
Volim te
Zurila sam u mobitel, potpuno zapanjena koje su pisale na ekranu mog mobitela.
Lagala bih kada bih rekla da sam očekivala da će ovo napraviti jer nisam.
Obično kada se posvađamo, oboje vrištimo i radimo ono što smo radili i prije, a onda odemo jedno od drugoga da se malo ohladimo.
Zbog načina na koji se Justin prije ponašao, osjećala sam kao da nam se šanse za uspjeh veze smanjuju.
Ali izgleda da sam bila u krivu.
Zagrizavši usnu, osjećala sam nepoznatu muku i bol u trbuhu.
Dio mene mu je htio odgovoriti i vratiti stvari u normalu.
Kao prije nego što smo se posvađali, prije nego što se sve izvrnulo naglavačke.
Ali drugi dio mene je vrištao da mu ne odgovorim. Govorio mi je da ga pustim da pati što me povrijedio, a obećao je da neće više.
Čvrsto sam stisnula oči.
Zašto on mora biti tako vraški kompliciran? Zašto ne može biti poput normalnih dečki, pun brige i razumijevanja?
Podsmjehnula sam se sama sebi.
Znam zašto.
Zato što je on Justin Bieber i on je sve osim normalnog, baš kao i naša veza.
Duboko uzdahnuvši, odlučila sam da ću mu odgovoriti.
Za: Justin
I ja.
Zagrizavši usnu, poslala sam i nakon toga vidjela riječi: poruka poslana kako blicaju na zaslonu.
Stavivši mobitel u džep, nastavila sam hodati niz hodnik prema učionici.
/Justin's P.O.V./
Od: Babe
I ja.
Riječi su sjajile na zaslonu mog iPhonea, podsjećajući me na pogrešku koju sam napravio ranije danas.
Nadao sam se da će moje riječi malo popraviti stvari, da će ona vidjeti kako mi je žao, ali izgleda da sam bio u krivu.
Nije htjela imati posla sa mnom u ovom trenutku, a da budem iskren, ni ne krivim je.
Zajebao sam. Jako.
'Hej stari, jesi dobro?' John me upitao dok je sjedao kraj mene na kauč.
Mlitavo sam slegnuo ramenima. 'Ljuta je na mene. Uobičajeno.' Malo sam se nasmiješio.
John nije povjerovao. Umjesto toga, odmahnuo je glavom prema meni. 'Stalo ti je do te cure više nego do ikoga i još uvijek nađeš način da zajebeš stvari.'
Napućio sam usne, znajući da je u pravu, no tvrdoglav, kakav jesam, nisam mu htio dati za pravo. 'To je izvan moje kontrole.' Prošaptao sam.
'Vraga je.' John je zarežao, zbog čega sam okrenuo glavu prema njemu i gledao ga pomalo zapanjen. John je bio najsmireniji od nas i vidjeti ga toliko ljutog je bilo iznenađujuće. 'Imaš kontrolu nad tim kako se ponašaš prema svojoj curi. Nitko drugi to nema, nego ti.'
Oklijevajući sam maknuo pogled s njega.
'Poslije svih sranja kroz koje je prošla, još uvijek je tu. Stoji uspravno. Nikada nećeš naći takvu curu, Justin. Nikada. Možda joj ne znam osobnost, ali mogu reći da je jaka cura. Način na koji je podnijela tvoj način života, način na koji mi živimo…kada je bomba eksplodirala u tvom autu. Ostala je i nije rekla ni riječ o sranjima koja radimo.'
Naslonio sam glavu na kauč, slušajući Johnove mudre riječi i psujući dan kada me je on smekšao.
'Znaš da sam u pravu. Zašto je onda, k vragu, tretiraš kao govno? Dečki su te čuli do ovdje. Sranja koja joj govoriš…poštujem te i volim te stari, ti si mi poput brata, ali ono je bilo previše.'
'Znam, John.' Namrštio sam se. 'Znam. Zajebao sam, okej?'
'Ne.' John je oštro rekao. 'Izvadi glavu iz dupeta i shvati više šta radiš. Ona nije Jen ili neka kuja koju si pokupio s ulice godinama prije. Ona je tvoja cura.'
'Zar ne misliš da to već jebeno znam?!' zarežao sam, dok me ljutnja obuzimala. 'Znam tko je ona i šta mi je. Ne moraš me podsjećati.'
'Očito da moram jer to zaboravljaš, inače ju ne bi tretirao na način na koji to radiš!'
'Ti to praviš da izgleda kao da je mlatim ili nešto, dude. Chill.' Otresao sam se.
'Možda ne fizički, ali mentalno sigurno da. Ti ne vidiš sranja koja radiš, ali mi ovdje smo to čuli i mogli smo osjetiti njezinu bol. Način na koji razgovaraš s njom je kao da razgovaraš s Kaylom ili nešto.'
'Zajebi Kaylu i Jen, John.' Rekao sam pordugljivo. 'Prestani mi nabijati na nos ta glupa imena više.' Otresao sam se. 'Dosta mi je tih kuji za čitav život.'
'Samo ti pokušavam reći poantu.'
'Poanta shvaćena, a sad pusti.' Prosiktao sam.
John je dugo zurio u mene, prije nego što je konačno odmahnuo glavom u nevjerici. 'Negiraš to, a da to čak i ne kužiš.'
'Negiram što, John?'
'Način na koji se ponašaš. Šta je ušlo u tebe? Ja nisam Bruce ni ostali dečki. Možeš mi reći.'
Uzdahnuo sam u frustraciji. 'Ne znam!' zagrizao sam usnu. 'Jednostavno više ne znam, man.' Izbjegavao sam njegov pogled, prolazeći prstima kroz kosu. 'Samo…svaki put kad stvari idu super među nama, kažem nešto i upršćem sve. Kužiš?'
John je kimnuo glavom da nastavim.
'Volim je, stari. Stvarno je volim, ali u trenutku kada sam sretan, kao da me nešto obuzme i kažem ili napravim nešto da zajebem.'
Tišina nas je obuzela i osjećalo se kao da godinama šutimo, prije nego što je John progovorio i probio led. 'Zato što nisi navikao da ti je stalo do nekoga kao sada, stari. Znam da ne želiš da spominjem njeno ime, pa neću, ali ona te zeznula mentalno. Sada misliš da će svaka cura napraviti isto što i ona. Mogu te uvjeriti, stari, Kelsey nije takva.'
'Znam da nije.' Rekao sam. 'Vjeruj mi, ona ni najmanje ne liči toj kuji s kojom sam, na nesreću bio.' Namrštio sam se na pomisao koliko sam vremena potrošio s njom, a mogao sam raditi nešto puno korisnije u životu.
'Nešto u meni pukne, bro. Kao da netko drugi preuzme moje tijelo i kao da ja više ne govorim. Takav sam, John. Ne mogu si pomoći.'
John je nagnuo glavu na stranu, češajući stražnji dio svog vrata. 'Znam da ne možeš to zaustaviti, ali možeš barem kontrolirati.'
Pitao sam se kuda ovo vodi.
'Kada si s njom, drži misli. Misli na stvari koje te usrećuju kada si s njom. Znam da zvuči banalno i glupo, ali djeluje. Samo ne želim gledati kako dobacuješ nešto dragocjeno poput nje.'
Kimnuo sam glavom. 'Hvala, bro.' Potapšao sam ga po leđima na bratski način. 'Cijenim to.'
'Bilo kad. Znaš da sam uvijek tu za tebe. Osim toga, kladio sam se da ćete vas dvoje biti zajedno.' Smijuljio se. 'Ne želim da to upropastite.'
'Zvučiš kao curica, bro.'
'Samo kažem!' branio se kroz smijeh.
Nisam si mogao pomoći, zahihotao sam se skupa s njim.
'Šta je tako smiješno?' Bruceov glas je odzvonio praznim dnevnim boravkom.
Podignuo sam glavu gore, cereći se u njegovom smjeru. 'Ništa, man.'
'Mislim da bi ti trebao biti u školi?'
Slegnuo sam ramenima. 'Moram razbistriti glavu. Nema šanse da bih mogao preživjeti učitelja kako mi dahću za vratom i one idiote koji zure u mene kao da imam deset glava.'
Bruce se zahihota, kimnuvši da razumije. 'Uredu, ali stvarno moraš doći sebi.'
'Znam, znam.'
'Pa, budući da si sada tu, možemo nastaviti raditi na planu protiv Lukea.'
Odmah je moja pažnja bila usmjerena na to. Pozorno sam slušao i naginjao se prema naprijed, oslanjajući se laktovima na koljena.
'Odlučili smo napasti, ali i napraviti to malo zanimljivije…' Bruce se nasmiješio.
Zlobno sam se osmjehnuo. 'Što ti je na umu?'
'Kažem da im bombardiramo skladišta.' Odmah mi se smiješak razvukao preko lica. 'Šta vi mislite, dečki?'
'Kažem da to napravimo. Iznenadimo malo tog gada i pokažimo mu da se ne treba zajebavati s nama.' Zadovoljno sam se naslonio na kauč.
'Ako preživi da vidi rezultat.' Marco je rekao, prouzrokovavši nas da se nasmijemo.
'Istina!' zahihotao sam se.
'Sada kada smo to riješili, tu noć kada napadnemo njega i njegovu ekipu, nosit ćemo crno. Ne trebamo da nas netko vidi, a ako i vidi, ne može nam vidjeti lica. Već sam nam nabavio i pištolje, u slučaju da jedan od njegovih dečki bude dovoljno glup i proba izvesti neku glupost.'
Svi dečki, uključujući i mene, su kimnuli, znajući već kako sve ide i što sve moramo napraviti da bi plan uspio.
'Kada budemo išli, ići ćemo u ponoć, kada bande obično planiraju i dogovaraju nešto. Neće biti nikoga na straži. Vozimo crni SUV i malo ćemo se provozati, prije nego što se sakrijemo i pucamo izdaleka.'
'I izbombardiramo ih.' Bolesno sam se nasmiješio.
'Točno.' Bruce je ustao. 'A sada da se još nešto dogovorimo.'
Skupio sam obrve od znatiželje. 'Dogovorimo?'
'Oko bombardiranja.' Je bilo sve što je rekao prije nego što se okrenuo i otišao.
Slegnuo sam ramenima, okrenuvši se natrag prema dečkima te smo počeli pričati o tome kako ćemo biti sretni i ushićeni kada konačno s puta maknemo Lukea i njegova sranja.
No čitavo vrijeme si nisam mogao pomoći, razmišljao sam o Kelsey i tome šta ona sad radi.
/Kelsey's P.O.V./
Jebem ti Justina i njegov utjecaj na mene.
Cijelo vrijeme tijekom sata, nisam mogla pratiti nastavu i ma što god napravila, jedina stvar koja mi je dolazila na um bio je Justin.
Justin, Justin, Justin i još Justin.
Ne možete ni zamisliti moju sreću kada je dan konačno završio, kada je zadnje zvono zazvonilo.
Izlazeći iz učionice, nakon što sam sakupila sve svoje stvari, krenula sam prema svom ormariću kako bih ostavila nepotrebne knjige. Zatvorivši ormarić, izašla sam van.
Tada sam shvatila da Justin nije bio tamo da me odveze, a drugog prijevoza nisam imala. Zagrizavši usnu kako bih se spriječila od vrištanja, počela sam hodati prema kući.
Bar ću imati dovoljno vremena da razbistrim um, mislila sam dok sam prelazila cestu i penjala se na trotoar.
Kako mi se život zeznuo u samo nekoliko sekundi? Još jučer su stvari izgledale kao da idu nabolje, a sada? Sada je bilo sve, samo ne bolje. Bilo je gore.
Ranije danas, na satu znanosti o Zemlji, shvatila sa da mi je torba spaljena u eksploziji Justinovog auta i pola mojih knjiga je izgorjelo.
I sada, moram se suočiti s roditeljima.
Moram si dan još dodatno uljepšati. Ovo je bio sarkazam.
Nakon 10-15 minuta, konačno sam došla kući. Taman kada sam htjela pokucati na vrata, shvatila sam da su bila odškrinuta. Namrštivši se, gurnula sam ih i otvorila više. 'Mama? Tata?'
'Ovdje sam!' čula sam kako mama viče iz kuhinje.
Ušavši unutra, nelagodno sam cupkala. 'Hej…'
'Drago mi je da si došla na vrijeme.' Mama se okrenula od sudopera prema meni, sušeći ruke. 'Da budem iskrena, Kelsey, nisam to očekivala.'
Zagrizla sam usnu. 'Pa, rekla sam da ću doći i evo me…'
Kimnula je, stisnuvši usne čvrsto. 'Sjedni, Kelsey.'
Napravila sam kako mi je rekla, primijetivši da je i tata sjedio također, ali je on ustao i prišao mami te su oboje zurili u mene.
'Tvoj otac i ja smo imali dovoljno vremena da razmislimo i razgovaramo o svemu, i kao što već očekuješ, razočarani smo u tebe, Kelsey.'
Pogledala sam prema dolje u svoje prste, ne znajući što da kažem.
'Ali drago nam je što si se usredotočila na školu.'
Zbunila sam se.
'Još uvijek nismo sretni što nisi nazvala i javila da ćeš prenoćiti u kući nekog stranca dok si kažnjena. Ali osim toga, radila si to za školu pa nam je drago da nije zbog nečeg drugog.'
'Tvoja majka i ja smo došli do zaključka ti kazna ne vrijedi ako trebaš nešto za školu, ali inače si još uvijek kažnjena. Nema TV-a ili izlazaka i komunikacije s prijateljima.'
Trudila sam se da se ne nasmijem,znajući da ću moći viđati Justina bez da upadnem u nevolju ili bez da se iskradam.
'Dovoljno ti vjerujemo da ćeš napraviti onako kako smo ti rekli. Iako smo još uvijek ljuti na tebe, ne možemo te sprječavati da radiš projekte za školu. Također možeš dovesti onoga s kim si u paru kući, gdje ćete skupa moći raditi nekoliko sati.'
Kimnula sam. 'Razumijem.' Zacičala sam, potpuno oduzeta u ovom trenutku.
'Dobro, drago nam je da razumiješ.' Mama je napućila usne. 'Samo ti želimo najbolje, Kelsey. Znaš to…zar ne?'
Iskreno sam se nasmiješila. 'Naravno.' Ustavši sa stolice, prišla sam im i omotala ruke oko njih oboje. 'Volim vas.'
'I mi tebe volimo.' Rekli su jednoglasno.
Odmaknuvši se, zataknula sam pramen kose iza uha. 'Je li to sve?'
'Za sada jest. Osim ako opet ne izvedeš neku glupost kao ove prije. Onda neće biti kraja ovome.'
Zahihotala sam se. 'Na zapovijed.' Pozdravljala sam, na što su se oni nasmijali. Okrenula sam se i otišla.
Da budem potpuno iskrena, bojala sam se da ću na neko određeno vrijeme biti potpuno izolirana od vanjskog svijeta, što bi značilo da ne bih mogla viđati Justina.
Da se to dogodilo, naše nesuglastice ne bi bile riješene, a zadnje što želim je da se naša svađa otegne zauvijek.
Željela sam da završi što prije moguće.
Unatoč tome što se dogodilo, ne mogu se zauvijek ljutiti na njega.
Stalo mi je do njega i volim ga puno.
/Justin's P.O.V./
'Kad on dolazi?' čuo sam da je John upitao Brucea čim se vratio s dogovora.
'Uskoro.'
Skupio sam obrve, zbunjen. 'Tko dolazi?' gledao sam u Brucea i Johna, ali onda i u ostale. Ostali su slegnuli ramenima, nisu imali pojma kao ni ja.
Ili se bar nadam.
Taman kada je Bruce otvorio usta da mi odgovori, ulazna vrata su se otvorila, zbog čega smo se svi okrenuli u tom smjeru.
Nekoliko sekundi kasnije ukazao se lik zbog kojeg mi je odmah bilo muka u trbuhu.
Nekoliko koraka dalje od nas stajao je jedan jedini Jason McCann.
'Jesam li vam nedostajao, dečki?' smijuljio se.
Nisam si mogao pomoći, namrštio sam se.
Okrenuo sam se prema Bruceu i ljutito ga pogledao. 'Stvarno? Od svih ljuti na svijetu, ti si se morao dogovarati s njim?'
'Aw, nemoj biti tako uzrujan, Bieberu. Znaš da sam najbolji u svom poslu.' Jason se rugao, a oči su mu svjetlucale u sarkastičnoj kiselosti.
'I daleko najiritantniji.' Otresao sam se, streljajući ga pogledom.
'Bieberu, budimo ipak susretljivi. Ja sam ovdje zapravo da vam pomognem.'
'A kako to?'
'Želite raznijeti skladište Lukea Delgadoa, zar ne?' smijuljio se.
Čvrsto sam stisnuo čeljusti.
Jebem ti sve.
