Kelsey's P.O.V./
Dva dana. Prošla su dva vražja dana od kad sam zadnji put vidjela Justina i ne mogu vam opisati kako sam postala nestrpljiva.
Mislim, provoditi svaki dan a da ga ne vidim je velika promjena za mene, a pogotovo kad sam navikla biti stalno pored njega i osjećati njegov dodir.
Žudjela sam i za njegovim usnama. Nazovite me ludom, ali taj dečko može običnim poljupcem napraviti da se osjećate kao na oblaku.
Prsti su me svrbjeli cijeli dan od želje da mu pošaljem poruku i pitam ga je li dobro i šta se dešava u istrazi, ali me Justin upozorio da to ne radim jer će mu policija provjeravati mobitel da vide je li kome pisao poruku o Parkeru.
Mrzila sam činjenicu što nisam tamo uz njega, ali mi je drago jer me čuva na sigurnom. Zadnje što mi treba je da moji roditelji saznaju.
'Gospođice Jones, postoji li neki razlog zašto ne pratite nastavu?' okrenula sam glavu i vidjela gđu. Hendricks kako zuri preko naočala u mene.
Zagrizla sam usnu, a obrazi su mi vjerojatno postali crveni kao paradajz. 'Ne, gđo. Hendricks.'
'Onda, savjetujem vam da počnete pratiti i prestanete sanjariti.'
Kimnula sam, a ona me strogo pogledala, prije nego što se okrenula i nastavila s predavanjem.
Ovo je bio dio dana kada sam žudjela za time da se maknem s ove stolice i odem kući.
Radije bih bila u svojoj sobi, nego sjedila ovdje i slušala gđu. Hendricks kako melje o početku Drugog svjetskog rata.
Živčano sam treskala nogom i prstima kucala o stol, odbrojavajući svaku sekundu do zvona.
Carly je bila u stanju biti skoncentrirana na ono šta se dešava, jer je bila gotova sa svim ispitivanjima i Justin joj je dao dozvolu da me izvijesti o tome.
Neki dan mi je poslala poruku kada su je pustili iz policijske postaje i javila mi da je sve prošlo glatko. Rekla mi je i da je i Justin tamo, ali da se čini da nije u nevolji.
Bila sam zahvalna na tome. Ne znam šta bih napravila da su njega odveli u pritvor.
Moje misli je ovaj put prekinulo zvono, koje je konačno zvonilo. Odmah sam ustala te spremila knjige u torbu, prije nego što sam izjurila iz učionice.
Hodala sam niz hodnik, gurajući se kroz gužvu kako bih došla do svog ormarića i izgubila se odavde.
Ne razumijem zašto ljudi moraju stati na sred jebenog hodnika kako bi razgovarali? Zar se ne mogu pomaknuti u stranu ili slično?
Idioti.
Odmahnula sam glavom, konačno stižući do svog ormarića. Vrteći kotačić za tri broja, koja su mi dali na početku godine, otvorila sam ormarić i stavila stvari unutra, prije no što sam ga zatvorila.
