Dva tjedna za ljubav

13 Ponedjeljak

Pitanje dana: Zašto se kladim s Majom kada znam da ću izgubiti okladu i onda će mi ona zapapriti život?

Odgovor: Iskreno, ne znam.

Na vremenskoj prognozi su najavili moguću kišu, ali Maja je pobila tu mogućnost i rekla da neće nositi kišobran jer zna da kiša neće pasti. Ja sam tvrdila suprotno i pala je oklada: ako kiša ne padne do mraka, ona dobiva okladu i moram iskoristiti Andrejov broj mobitela kako bi ga pozvala na filmsku večer.

Kada sam krenula reći svoj uvjet oklade, prekinula me i rekla da će ona dobiti okladu.

Kiša nije uopće pala do mraka, a ni poslije. Maja se potrudila podsjetiti me na moj gubitak oklade i rekla kako se danas čovjek stvarno može osloniti na informacije koje se dobiju na pravim stranicama na internetu.

I tako sada sjedim na kauču dok Andrej bira jedan od filmova iz Majine kolekcije jer ja nemam pojma što bih izabrala da se mene pita. Kada je zastao na Titaniku, počela sam se moliti da nastavi dalje samo da ga ne moram ponovno gledati.

„Znači li taj pogled idi dalje ili molim te, izaberi taj?"

„Definitivno dalje."

To ga zabavlja i odmahuje glavom dok vraća pogled na naslovnicu DVD-a. „Koliko puta ga je Maja pogledala? Dvadeset?"

„Pomnoži taj broj s deset i možda budeš bliže točnom odgovoru."

I dalje se smije, ali sada premješta pogled na mene i ne odmiče ga. Osjećam trnce po čitavom tijelu kako iza sebe ostavljaju toplinu koja žudi za dodirom. Duboko udišem kako bih se―po tko zna koji put―sabrala u njegovoj blizini.

Ne smijem misli na njegove riječi iz Neptunije.

„Može ovaj?" Andrej podiže kutiju s natpisom Cellular.

Nisam svjesna trena kada ustajem s kauča i sjednem pored njega.

Nisam svjesna trena kada mu uzimam kutiju iz ruke i polažem na pod.

Svjesna sam samo da mu se približavam.

Osmijeh mu isparava s lica, a pogled putuje po mom licu i zadržava se na usnama. „Znaš li što me čudi?" pita.

„Ne," odgovaram tiho.

„Od četvrtka me nisi pitala za broj deset."

Osjećam srce kako mi udara u svakoj stanici tijela. „Zašto pitati kada mi ne želiš reći?"

Primiče mi se. „Čekao sam pravi trenutak."

„I taj trenutak je sada?"

Kima.

„U redu," susrećem njegov topli smeđi pogled. „Što je napornije od stažiranja?"

Andrej me promatra par trenutaka, a onda mi pomiče kosu iza uha i tiho šapće: „Svaki trenutak u kojem moram kontrolirati ruke da te ne povučem k sebi."

Polaže lagani poljubac točno ispod mog uha. „I to još od prvog dana u ovoj zgradi," ostavlja lepršave poljupce po mom vratu. „Ali me nisi primijetila sve do srijede kada smo u isto vrijeme izašli iz stana."

„Primijetila sam ja tebe, ali ne onako pravilno sve do te sudbonosne srijede," prepuštam se njegovu dodiru dok mu dotičem lice i gladno gledam usne.

Andrej me poljubi umjesto odgovora.

Zaboravljamo i na filmove i na Maju koja treba doći s fakulteta za nepunih sat vremena i na činjenicu da svlačimo jedno drugo na podu u dnevnoj sobi.

Sve što je bitno u ovom trenu je Andrej i ono što mi radi.

I ono što ću ja tek raditi njemu.