Provjeravam vrijeme na mobitelu između narudžbi, ali Maje još uvijek nema iako je prošao jedan sat. Počinjem paničariti poput previše zaštitnički nastrojenog roditelja čije se dijete nije na vrijeme vratilo kući, a sve je to zbog autobusa koji kasni.
Točno šest i pol minuta poslije vidim njenu plavu kosu, cure s fakulteta, Paulu i Andreja.
Poželim propasti u zemlju.
Maja nešto govori Andreju i prstom upire u mene. Osjećam kako mi najednom postaje nepodnošljivo vruće, ali diskretno skrećem pogled i posvećujem se primanju narudžbi koje suludo stižu.
Ne mogu ne primijetiti kako se Andrej probija kroz gužvu.
Točim još dva Jacka i dodajem nekim curama koje su vjerojatno na drogama, ali ne želim se miješati u to.
„Jedan Tuborg!" Andrejov glas dopire do mene kroz svu buku.
Izbjegavam očni kontakt dok mu dodajem zelenu bocu i račun, a onda se okrenem ostalim mušterijama. Minute se vuču sporije no inače, a budale se redaju za šankom brže no inače.
Tu i tamo pokoja osoba zastane kod Andreja kako bi razmijenili par riječi. U jednom trenu mu prilazi crvenokosa žena i povlači u zagrljaj, a on joj utisne poljubac u obraz. Ne mogu držati oko na njima jer se neka budala dere s druge strane šanka, pa pogledam Kristinu.
Njoj je gore nego meni i nema šanse da ju mogu dodatno zaposliti, pa odem do kretena.
Poslužim ga tako da mu zaračunam duplo i―vidi čuda―ni ne primijeti!
Kad se okrenem, crvenokose više nema, a Andrej mi maše da dođem do njega. „Može još jedan!"
Dodajem mu još jednu bocu i uzimam praznu, ali čim mu pružim drugi račun, on mi vraća prvi na kojem nešto piše.
Ups! Gambar ini tidak mengikuti Pedoman Konten kami. Untuk melanjutkan publikasi, hapuslah gambar ini atau unggah gambar lain.
Uzmem si koji trenutak kako bih razabrala rukopis budućeg doktora prije negoli sretnem njegov pogled. Iako bih ga htjela pitati zašto želi moj broj mobitela, vraćam mu račun s napisanim brojem deset i upitnikom pored njega.
Ne znam zašto me pere ta odlučnost, moguće i tvrdoglavost, ali čini mi se da će ovo biti jedna zanimljiva igra.
Ostatak smjene sam svjesna Andrejovog pogleda na sebi i iznenađuje me činjenica da mi zapravo ulijeva samopouzdanje, ali me i istovremeno hvata strah što bi mi tek prolazilo kroz glavu da smo sami u nekom skučenom prostoru.
Ili u mraku Neptunije.
Još jednom susrećem Andrejov pogled; izgleda kao da ne bi imao ništa protiv.
