Dva tjedna za ljubav

02 Četvrtak

„Dakle, upoznala si naše nove susjede," Maja me nježno gurne laktom u rebra i vraća se plesanju zumbe u našoj dnevnoj sobi.

„Samo Andreja," ispravljam ju dok pijem kapučino s okusom vanilije.

Crvenu šalicu s bijelim natpisom NAJBOLJA SESTRA―koju mi je Maja kupila kada smo se tek uselile u ovaj stan pred dvije godine―odlažem na kuhinjski pult i promatram svoju mlađu sestru. Za razliku od moje, Majina kosa je blago valovita, a ne kovrčava. Ovog ljeta ju je skratila do ramena jer joj je već postalo naporno sušiti ju gotovo sat vremena.

Dok ja sa svojih dvadeset i pet godina radim u trgovini Dević, a petkom i subotom u noćnom klubu Neptunija, Maja je sa svoje dvadeset i dvije godine na studiju novinarstva. Pred tri godine smo se preselile bliže poslu i fakultetu, a i cijena je bila dosta povoljna.

„Andrej je smeđokosi bombončić, kaj ne?" plesnim koracima dolazi do kuhinjskog pulta, nalakti se i nevino trepće.

Znam da to njeno ponašanje nikada nije dobro. „Što pokušavaš?"

„Pred koliko si ono stoljeća prekinula s Mladenom? Kladim se da ti se dolje već i paučina stvorila," pokazuje mi svoj urotnički osmijeh. „Ali bombončić Andrej bi se mogao pobrinuti za to."

„Majo," zažmirim i duboko udahnem. „Molim te prestani sa svojim ludim idejama, u redu?"

Taman kada zausti reći još nešto, oglasi se zvono na i obje pogledamo prema vratima stana. Ustanem kako bih pogledala kroz špijunku i vidim Andreja s polumokrom, razbarušenom kosom. Trudim se ne mrštiti previše na ovu, pomalo čudnu, situaciju i otvaram vrata.

„Ispričavam se na smetnji, ali sam samo htio pitati ima li koja od vas tablete protiv bolova?"

Par sekundi samo bez riječi promatram Andreja koji stoji ispred mojih vrata i to bosonog. Njegove blijedoplave Levisice nemaju remen, pa mu stoje obješeno na kukovima, a bijela košulja ima zakopčana samo dva gumba na području trbuha. Susrećem njegove tople smeđe oči i shvaćam da mu uopće nisam dala odgovor na pitanje.

„Što te boli?"

„Mene ništa," odmahuje glavom. „Paula je zaboravila spakirati svoje tablete prije nego smo se preselili."

„Paula?" Majin radoznali glas pita pored mene.

„Moja sestra," Andrej pojašnjava. „Ima teške menstrualne cikluse."

„Oh," Maja i ja kažemo istovremeno, ali ona je ta koja nastavlja. „Imam ja Ketonal. Cure s faksa su mi ga preporučile jer su me nedavno isto mučili bolovi," trči u kupaonu i vraća se s bočicom.

„Nemoj ih koristiti prečesto, štetne su za želudac," Andrej uzima bočicu mašući njome. „Ne bih vas gnjavio ovako kasno, ali dežurna ljekarna je daleko."

Maja kima potvrdno i znam da će ga poslušati. „Dakle, Neofen."

„Nalgesin ti je učinkovitiji. Neću se zahvaljivati," podiže bočicu u zrak još jednom mahnuvši njome, „jer se za lijekove ne zahvaljuje."

„Samo nek' joj bude bolje," čujem se kako govorim.

Andrej kima i vraća se u stan. Nakon što se vrata za njim zatvore, a nas dvije još uvijek stojimo na našima, Maja se počne hihotati.

„Što je?" pitam ju zbunjeno dok zaključavam vrata stana.

„Totalnosi ga odmjeravala," kaže mi, vraćajući se svojoj zumbi. „Totalno."