Dva tjedna za ljubav

05 Nedjelja

Moj život ima čudan način funkcioniranja i zato ne spavam u nedjelju jutro kada se vratim s posla, već čistim po stanu dok se Maja ili ne probudi ili ne vrati iz svog noćnog života. Jutros se vratila deset minuta nakon šest sati i mogla sam bez brige otići u pekaru Grič.

Pozdravljam gospođu Bilić, stariju ženu kojoj treba još godina i pol do mirovine, te uzimam polubijeli kruh i dva čokoladna kroasana; Maja ih obožava nakon noći pijančenja.

Vraćam se prema zgradi i susrećem Andreja koji se upravo vraća iz noćnog života s beživotnim Dominikom, trećim novim stanarom.

„Popio je malo više," govori mi Andrej dok mu pridržavam vrata zgrade kako bi mogao uvući svog sustanara unutra.

„Vidim," kažem, potajno promatrajući Dominika da li uopće diše.

„Zašto ne spavaš?"

Sliježem ramenima. „Nisam umorna."

„Nisi umorna nakon što si cijelu noć radila?" podiže desnu obrvu i to izgleda dodatno zavodnički.

„Stvar navike," provlačim lijevu ruku kroz ručke vrećice kako bih ju pustila da mi visi na zapešću, a onda primam drugu polovicu Dominikova tijela. „Daj da ti pomognem."

„Ne treba, lako ću."

„Nisi ni ti baš trijezan."

Umjesto odgovora, Andrej pogledom prelazi preko mene. Gutam knedlu sramežljivosti dok pojačavam stisak oko Dominika i krećem prema stepenicama.

„Da li ti to smeta?"

Bacim jedan kratak pogled kroz Dominikove svjetlosmeđe uvojke prema njemu i blago se namrštim. „Zašto bi mi, pobogu, smetalo?"

Andrej oblizuje donju usnu i jedan kratki tren ju zadržava zubima, lagano ju puštajući natrag u njen puni oblik. „Drago mi je da ti ne smeta," namiguje mi.

Mogu samo odmahnuti glavom na to; riječi pripitih i pijanih ljudi nekada nemaju smisla niti nakon najdetaljnije analize, stoga si štedim vrijeme i nastavljam u tišini tegliti Dominika do našeg kata.

Andrej ga nasloni na zid pored vrata dok traži ključ stana, pa mi preostaje samo ga držati u toj pozi. „Evo ga," ispruži ključ tako da ga mogu vidjeti.

S vragolastim osmijehom, Andrej otključava vrata stana i preuzima Dominika u potpunosti. „Hvala na pomoći, Tatjana."

Puštam vrećicu da mi sklizne natrag u ruku i vadim ključ svog stana. „Nema na čemu, Andrej."

Prije negoli zatvorim vrata svog stana, vidim Andreja kako mi maše, pa se mu uputim osmijeh i odmahnem glavom: muški će uvijek biti muški.