Dva tjedna za ljubav

06 Ponedjeljak

„Dobar dan," uljudno pozdravljam sljedeću mušteriju koja mi ulazi u trgovinu.

„Hej Tatjana!" čujem vedar ton glasa.

Podižem pogled s donje police na kojoj su složene muške potkošulje i susrećem se s parom vrckasto-smeđih očiju, rupicama na obrazima koje nastanu kada usne razvuče u osmijeh i svjetlosmeđom kosom koja je sve samo ne poslušna.

„Otrijeznio si se," iznosim logičnu primjedbu, na što se Dominik glasno nasmije.

„Bome jesam," kima glavom kao da sam sebi to potvrđuje. „Hvala što si pomogla Andreju dotegliti me na treći kat."

„Nije bio problem," odmahnem rukom.

„Ali nisam baš ni lagan," previše očito križa ruke na prsima kako bi mi ukazao na bicepse i tricepse koji napinju njegovu sivu majicu kratkih rukava.

„U redu, shvaćam da si zgodan i jak," ne mogu si pomoći, pa okrećem očima, „ali ako ne misliš ništa kupiti, bojim se da ne razumijem zašto si uopće došao ovamo."

Duboko udiše i opušta ruke; lijevu stavlja na bok, a desnom se češka po potiljku gledajući u nevidljivu točku na podu. Nakon par trenutaka ponovno premjesti ruke, ali i pogled; sada me promatra s rukama u džepovima.

„Andrej," kaže, uzimajući kratku pauzu. „Kakav ti se on čini kao osoba?"

„Sasvim u redu," odgovaram ravnodušno i sliježem ramenima kao da sam upravo izrekla činjenicu.

Dominik oblizuje usne i otvara usta kako bi izustio još nešto, ali odustaje od tog nauma. Još jedan trenutak gleda svuda naokolo, a onda mi prilazi za korak. „Gle, poznajem Andreja godinama i znam da nije osoba koja nasumce ulazi u vezu samo da bi imao curu."

Gledam ga zbunjeno, ali on to ne primjećuje.

„Znam da je bacio oko na tebe," Dominik nastavlja, „i ne mogu ti opisati koliko je i Pauli i meni drago zbog toga."

„Stani malo," podižem desnu ruku kao znak protesta. „Ne znam što želiš postići svime time, ali Andrej i ja smo samo poznanici koji tu i tamo slučajno izlaze iz zgrade u isto vrijeme. A ti, iz nekog razloga, tvrdiš kako je moguće da mu se ja... sviđam?"

„DA!" uzvikuje poput pobjednika na EuroJackpotu. „I to mu se malo jače sviđaš," namiguje mi kao da bih trebala nešto razumjeti time; ponovno mu se vide rupice na obrazima.

„I ti si došao ovamo samo kako bi mi to rekao?"

Ovog puta ponosno križa ruke na prsima i gleda me pun samopouzdanja. „Naravno. Ali postoji još nešto."

Nakon što ne govori ništa, odlučim popustiti I postaviti pitanje koje toliko očito čeka. "Što?"

„Djeluješ mi kao osoba kojoj vjeruje, i to ono full jako vjeruje, a kod njega je jako teško zadobiti povjerenje."

„Vjeruje mi," ponavljam tu izjavu da vidim kakav okus ostavlja u ustima.

Dominik ponosno kima. „Jedine dvije osobe za koje znam da imaju taj privilegij su njegova sestra Paula i bivša zaručnica Vesna."