METAK S POSVETOM/završena

• osmo poglavlje •

Zrak je postajao lakši za disanje.

Osjećala sam mir koji me preplavljuje i, kako odjednom sve sjeda na svoje mjesto. Nisam znala je l' me grije Tadijin duks ili on lično- nije mi ni bilo bitno.

Bila sam sretna i bilo je onako kako je trebalo.

Tišinu je prekinulo zvono sa telefona i, bez da pogledam sam znala ko je. Nevoljko sam se odvojila od njega, pa izvukla svoj telefon: bio je to posljednji krik mode; crni klizni LG.

,,Samo malo, Tadija."

Nenormalno mi je falio dok sam se javljala na telefon, sa druge strane je bila moja zabrinuta mama. Meli, gdje si ti? Prolo je četiri, da nije neto bilo? Govorila je na sat, toliko jako da nisam morala uključivati zvučnik.

I on je čuo jasno, kao da je tu. Sladak osmijeh se iskrao u kutu usne, pokrečuči lančanu reakciju.

,,Mama..." Pokušala sam doći do riječi- govorila je sto na sat.

,,Polako, molim te. Dobro sam, boljela me glava nakon škole pa smo Milica, Tadija i ja otili na vidikovac gore." Više od mene nije mogao sakriti kikotanje, ramena su mu se tresla a lice je pokrio rukom.

,,Meli, skratila si mi život za tri i pol godine. Bar toliko! Mogla si se javiti, reći nekom od njih da javi!" Derala se, zabrinuto, onako kako to majka zna. ,,Nisu ponijeli telefon, a meni je smetao i iritirao ekran. Ne brini se, molim te." Rekla sam pokajnički.

Dobro, onda. Hoće brzo? Pogledala sam u njega i on je slegnuo ramenima. I da i ne. Do osam ću doći. Vai, samo neka je neko odrastao sa vama.

Pregrizla sam jezik, zadravajući svoj komentar. Vai, mama. Vidimo se. Kratko 'tu-tu' je označilo kraj poziva i čovjek kraj mene je imao moju punu panju.

,,Mama." Rekla sam mu nakon što sam prekinula vezu. ,,Brine se." Dodala sam tek reda radi, a on je klimnuo. Gledao je nekud pred sebe, krijući zelene oči od mene- ne znajući da mi taj pogled fali najviše na svijetu.

Ostali smo tiho a onda me on ponovo zagrlio.

,,Je l' ti lakše?" Upitao je prislanjajući usne na moju glavu. ,,Jeste, hvala."

,,Jesi voljna da ispričaš šta te je tako... srozalo, pogodilo? Nisi ti ona moja stara, vesela Mel."

Dodao je kao zaigrano, ali glas mu je bio prožet brigom.

,,Ma... težak je dan Tadija. Bilo mi je mrsko ustati, vrijeme je ružno i eto. Naleti to tako."

Slegnula sam ramenima pa se zagledala u grad ispod nas: odavde, sve je djelovalo kao drugi svijet. Zgrade su bile manje, i iz daljine su izgledale kao lego-kockice koje je neko dijete ostavilo na sred sobe, odjednom privuče privučeno nečim zanimljivijim.

,,Nego, ti i vojska?" Upitala sam, odjednom se prisjećajući razgovora iz kafića.

,,Valjda. Vjerujem da je to onaj put koji se nasljeđuje porodično; zna da mi je otac bio vojnik, sad je poručnik." Smrknuo se gledajući pred sebe. Rukom je čupkao travu kraj nas, odjednom djelujući kao malo dijete.

,,Oprosti, nisam znala da ti je teško govoriti o tome. Ja..."

Ruku je spustio na moju; bila je mokra od zemlje i trave kroz koju je do maloprije prolazio.

,,U redu je, o tome ne volim govoriti ljudima koji mi ne znače. Ovako je okej, ti si mi kao sestra." Rekao je sa osmijehom i, odjednom, svi snovi kao da su pali u Dunav. Jadran.

Negdje iza neke planine do koje se ne može.

Trapavo sam izvukla ruku ispod njegove, pa se zagledala u zemlju. ,,Znam." Rekla sam smotano. ,,I ti si meni poput brata."

Tada nismo znali da su naše riječi povrijedile ono pored- proći će vremena i vremena; proteći će vode i vode dok to ne shvatimo. Iako je bio stariji od mene par godina, oboje smo bili samo djeca.

,,I Milica isto."Odjednom sam osjetila potrebu da se opravdam.
,,Mislila sam.. ovaj..."On je klimnuo potvrdno i, još neko vrijeme smo ostali sjediti tamo u tišini.

Niko od nas nije progovarao, kradeći našem trenutku vrijeme, stvarajući uspomene za one dane kada ode.

...
,,Kada ideš?"
Upitala sam, u potpunosti zainteresovana za vojsku; pripreme i sve to se ticalo njega zapravo.

On je slegnuo ramenima a ja sam se začudila- ma, je li to veliki Tadija neto ne zna?

,,Ne znam ni da li sam primljen, i iskreno, bio bih najsretniji da ne prođem pa da mogu ganjati geografiju dalje."

,,Voliš prirodu?" Upitala sam ga radoznalo. ,,Jednog dana ću obići svijet sa ruksakom i psom."
Rekao je veselo, kao dijete.

Ćušnula sam ga u rame i, napola šaljivo a napola ozbiljno, upitala hoće li me povesti.
"Može, pa čemo da idemo sve do kraja svijeta."

Složio se, pa me ničim izazvan primio za ruku.

Pocrvenila sam, sva odjednom zbunjena i nespretna.
Znala sam da je primjetio sve- moje znojne dlanove, lagano treperenje i rumene obraze. Vidio je sve, međutim, šutao je.

Davao mi je vremena za sve, osim za ono što nam je najviše trebalo- za nas.
To sam najviše htjela.
Toga sam najmanje dobila.