METAK S POSVETOM/završena

• prvo poglavlje •

Još uvijek mogu osjetiti onaj isti strah koji sam osjećala na prvi dan srednje škole.

Djevojka koja je po prirodi bila glasna i vesela se plašila nepoznatog- noć ranije, dok sam navijala budilicu, mi se činilo da će sve biti dobro. Nervoze nije bilo ni u tragovima, samo čista sreća. Bila sam pred novim poglavljem života i silno sam mu se radovala. Jedva sam čekala jutro i školu i sve što me je čekalo kada otvorim oči.

Zadovoljno sam udahnula nakon što sam sjela na krevet. Pogledala sam ispred sebe, prema radnom stolu iznad kojeg se nalazilo ogledalo. Odraz djevojke koja me dočekala tamo je na prvu bio čudan- blistala je od sreće a obrazi su joj se crvenili od uzbuđenja. Jedva sam čekala da svane, da napokon zakoračim u svijet odraslih.

...

Sutradan me umjesto alarma probudio miris doručka. Mamine palačinke su zamirisale čitavu kuću, unoseći neki svečani mir. Navala nervoze koju sam očekivala kada sam otvorila oči nije došla ni tada, ni dok sam se tuširala niti dok sam se oblačila.

Stajala sam pred ogledalom i češljala duge uvojke, potom ih puštajući niz leđa. Bila sam zadovoljna onim što sam vidjela i nisam imala vremena za izmjene, pa sam samo uzela jaknu i torbu i izašla iz svoje sobice.

„Spremna?" Mama je stajala kraj vrata sa osmijehom na licu i očima punih suza, otac je dijelio njene emocije- njih dvoje su bili kao dvije polovine. Jedno je pratilo drugo, uvijek se dopunjavajući. I tada, dok su me čekali da me odvezu u školu, on ju je grlio oko ramena pružajući joj podršku.

„Jesam, samo postajem blago nervozna." Otac se osmjehnuo otvarajući nam vrata. „Ako bih ti rekao da je to nenormalno, lagao bih. Ni meni nije ništa lakše- jedinica mi kreće u srednju školu, odrasta."

„Nemoj, molim te." Rekla sam, pa navukla bijedni osmijeh. „Dovoljno je teško i ovako."

Mama je tog jutra bila neobično tiha i ništa nije rekla. Nakon mog komentara utisnula je nježan poljubac na moje tjeme, dodavši kako će sve biti dobro.

...

Vožnja do škole je trajala kratko i bio je to put koji sam uglavnom prelazila pješice. Tek kad bi bilo nevrijeme bih koristila javni prevoz ili bi me tata odvozio. „Sretno lutko. Pamet u glavu." Pozdravili su me i za manje od dva minuta sam se našla pred vratima svoje budućnosti.

Jedno je bilo sanjati i maštati o tome kako postajem doktorica, prva u našoj porodici.

Drugo je bilo naći se na takvom mjestu i zapravo napraviti prvi korak, suočiti se sa svim problemima i odricanja.

Vrata su izgleda ogromno i teško I iznenada sam pošla preispitivati svoju odluku- ali, to je bilo tako sa mnom. I nakon što bih odvagala najtežu odluku, tražila bih lakši izlaz iz situacije. Ali, ovaj put ga nije bilo.

Snažno sam odgurnula vrata spremna da se suočim sa novom stvarnosti, ostvarenjem snova i životom koji me je čekao onda, kada pređem prag ispred sebe.