Nikada u životu nisam mislila da umirem, do tada. Sve su moje lađe tonule dok sam ga posmatrala kako se smije u nevjerici, dok gleda ispunjena dokumenta.
„Tata, ja...“ Gledao je u papire.
Vukan ga je potapšao po leđima: „Znam sve, ne brini.“ Tadija je gledao blijedo pred sebe, a njegov otac se smješkao.
„Ipak ideš.“ Smrmljala sam, nespretno mazeći Tadiju po leđima.
Osmijehnuo se zbunjeno, pogledom me tek okržnjavajući- bio je prezauzet iščitavanjem liste ispred sebe.
Vukan nije imao loše namjere; kao malo dijete je stajao kraj sina a iskra ponosa je tinjala u oku. „Na dvadesetom si mjestu, sine. Evo, ovde.“ Prstom je pokazao zadnju trećinu liste, pokazujući njega.
Tadija je klimnuo, pa se potpuno okrenuo prema meni. „Nisam ovo planirao, Mel.“ Šapnuo je za mene, a ja sam klimnula odavna pomirena sa sudbinom.
„Pusti sad to; vrati se proslavi.“ Rekla sam i on me pogledao zabrinuto. „Torta se neće sama razrezati.“ Rekla sam glasnije, tjerajući tugu u nepovrat. On će se vratiti, tješila sam se.
„Melisa...“ šapnuo je između nas, a ja sam dala sve od sebe da izgledam srećno. Jer, ako je on bio srećan i ja sam.
U isto vrijeme je to bio i čudan i poznat osjećaj; nisam ga željela pustiti. Željela sam nas sakriti od ludog svijeta, daleko od svih svega.
Međutim, bila sam samo djevojčica zaljubljena preko ušiju i nisam mogla ništa napraviti osim, čekati.
Nervozno sam skršila prste na rukama, gubeći se u svom svijetu. Tadijina mama mi je dodala kolač i na tren sam dala sebi oduška.
Sat vremena kasnije, rekla sam da mi je loše.
Sat i pol kasnije sam drhtavim rukama otvarala vrata stana, moleći se da nikoga nema unutra.
Baksuz, kakav sam bila, moje želje su mi se obile o glavu- sem mojih roditelja tu su bile i komšije.
Onaj tip komšija, koji je volio sve znati a moje suze- vodopadi na obrazima- su ih odmah zainteresovali.
Starija žena, Mira, je zainteresovano pogledala moju mamu očekujući obrazloženje za koje ja nisam imala snage.
Nisam im nazvala dobar dan, nisam mogla. Šmrcavom mahnula pa utekla u svoju sobicu.
Nisam imala namjeru zalupiti vratima, sama su se. Nisam imala namjeru pustiti suzu zarad ljubavi, pa sam plakala kao kišna godina.
Nikada se u životu nisam osjećala bezveznije kao tad; pa čak ni onda kada od njega nije bilo glasa ni traga.
Nekakva je strepnja ušla u mene tada i, sve do danas nije popustila.
Uvijek sam strahovala za njega i, uvijek ću.
Već tad je bio moj svijet, sa godinama je postao svemir.
Na samu pomisao da ga gubim se srce steglo prejako a tihi jecaj se oteo iz grla.
„Melisa?“ Mama je ušla za mnom a zbog šoka koji je preletio njenim licem sam mrzila sebe. Nije smjela strahovati zbog mene.
Ja joj nisam smjela zadavati tugu niti bol.
„Je li sve u redu?“ Ostala je pribrana dok je sjedala kraj mene. Nježnom majčinskom rukom mi je smaknula kosu sa lica i pomazila obraze.
Trebala mi je mama- rukama sam je zagrilila oko struka i glavu naslonila na njeno rame.
Nakon dva udaha sam pomalo došla sebi i ona je to osjetila. Odmaknula se od mene i poljubila me u čelo: „Možeš li pričati?“ trebala mi je sekunda da shvatim kako se obraća meni- nesigurno sam klimnula pozitivan odgovor, pa se uspravila tek toliko da nisam navaljena na nju.
„Ja...“ Jecnula sam ponovo, brišući mokre obraze. Glavu sam naslonila na dlanove, smičući kosu sa lica- pomalo sam dolazila sebi.
„Oprosti...“ Rekla sam. Nisam znala zašto; jednostavno sam imala potrebu da joj kažem takvo nešto.
„Mel? Sine, ušla si u kuću sa njegovog rođendana; sva uplakana i nikakva. Prepala si me na mrtvo ime. Bar mi reci šta je bilo?“
Rekla je u jednom dahu i ja sam slegla ramenima: „Svijet mi se srušio, mama. Tadija ide u vojsku, otac mu je sredio sve! Hoće li se vratiti? Da li se u svemu tome on išta pita?! Ne! Važno je samo da on prati oca, bude nasljednik velike loze Vasića!“
Živčano sam bacila jastuk na pod, gledajući ga kako pada beživotno. To mi je donjelo neku vrstu satisfakcije i mira, a sve se u meni lomilo na paramparčad.
Mama me povukla za ruku, tjerajući me da je pogledam.
„Mama, da li je iko tog istog nasljednika pitao šta on želi?“
Nisam mogla više. Nevidljivi teret mi je pao na leđa i više nije bilo vajde da brišem obraze.
U, tada, svojih sedamnaest godina nikada nisam pala niže.
„Voliš ga.“ Je bilo sve što je rekla- ili sam bar mislila da je tako. Posjela me je kraj sebe: „I on to zna, mila. Sad ti je teško, ali jednog dana ćete se smijati tome; onda kad ga tvoja ljubav, poput svetionika u olujnoj noći, vrati kući- tebi- gdje i pripada.“ Rukom me je potapšala po srcu; smješeći se. „Tu.“
Uzvratila sam joj osmijeh, mada mi nije bilo do toga. Na trenutak sam željela biti daleko, negdje, gdje ni on ni ja ne postojimo. „A, šta ako se ne vrati? Šta onda?“ Mama se smrknula, mazeći me po nadlaktici lijeve ruke.
„Znaš da hoće. Je li ti ikada išta obećao a da to nije ispunio? Mel, to je tvoj Tadija. Vratiće ti se. Možda ste se prerano našli, ali- imate svo vrijeme svijeta; kćeri. Polako. Još uvijek nije otišao nikud, imate tih par dana za ljubav i snove. Pisaćeš mu kad ode, i on će tebi. Polako.“
Zagrlila me je, umirujući sve oluje u meni. „Hajde, umij se i nemoj plakati. Za živim se ne plače.“
Ustala je i izašla van; ostavljajući me samu sa mojim nemirima. Osmijehnula sam se praznini koja je ostala iza nje. Još uvijek sam cmizdrila, i još uvijek nisam bila spremna na susret sa ljudima sa one strane vrata.
Gledala sam za njom, nijemo i zaleđeno.
Hoćemo li moći? Kako? Šta ako nađe drugu; treću i četvrtu?
Odgovor je došao tri minute kasnije- neko je pokucao na vrata i onaj voljeni glas je odjednom doprijeo do mene: „Mel, mogu li ući?“
Da, shvatala sam pomalo. Uspjećemo, vjerovala sam cijelim bićem- moramo. To, između nas, nije bila prolazna dječija igrarija nego ona prva ljubav koja bude nešto veliko- ili velika tuga i uspomena, ili velika ljubav o kojoj će naši potomci nekad govoriti sa poštovanjem i željom da dožive nešto takvo.
ВЫ ЧИТАЕТЕ
METAK S POSVETOM/završena
Любовные романы"Još si u srcu mom metak sa posvetom." Zovem se Melisa Mašić. Ovo je moja, naša priča- kuda bi mi duša otišla ako bih sebi dozvolila da ga zaboravim? Moj ludi Tadija je dao život zarad vječne ljubavi. Najmanje što mogu je posvetiti mu koji paragraf...
