METAK S POSVETOM/završena

EPILOG

,,Sve prave su ljubavi tužne."

Tako reče Balašević, opjevavajući Lepu protinu kći. Život je prema meni i Tadiji uglavnom bio nepravedan a, na dan svog osamnaestog rođendana, mislila sam da ću umrijeti za njim.

Prošlo je deset godina od tog dana, međutim, svega se sjećam jasno i živo, kao da je sada. Isto je bilo hladno, a ja sam se sa svojom najboljom drugaricom spremala da krenemo ka sali za proslavu punoljetstva.

Haljina na meni je bila nježne, lila boje koju od tad nisam nikad više obukla. Milica je šminkala moje lice, pazeći da puderom ne umaže moju kosu.

"Ne trepći glasno!" Viknula je odjednom i obe smo prasnule u glasan smijeh. "K- kako mogu glasno treptati?" Pitala sam je između dva daha. "Ma- znaš šta ti hoću reći! Eno, sad si mi razmazala maskaru." Nježno je tapnula ispod oka, brišući razlivenu šminku.

Potom je uzela kist i njime nanjela hajlajter na obraze, nos i uglove očiju. "Eto te!" Rekla je slađano, a ja sam je zagrlila. Svo vrijeme mi njezin brat nije napuštao misli, međutim, predosjećaj koji sam imala sam pripisala nedostajanju i uzbuđenju.

Kad sam po ko zna koji put obrisala dlanove o haljinu, Milica me je pogledala poprijeko. "Koji ti je?" Pitala je iziritirano a ja sam slegnula ramenima. "Nervozna sam, vjerovatno jer on dolazi. Ne znam." Lijepim licem moje drugarice se razvukao osmijeh, čineći ga još ljepšim. "Aaa to je? I ja mu se radujem. Kao da ga trista godina nisam vidjela, Melisa."

Dodala je sjetno a ja sam je zagrlila. "Brat ti je, normalno da si ga poželjela." Utješila sam je, pa je primila za ruku. "Idemo?"

Povela sam je u dnevnu a, za deset minuta mi se svijet srušio skroz.

Ono čemu sam se radovala, ono o čemu sam sanjala je postalo pepeo. Pusto nadanje, prožeto bolom i razočaranjem i tugom.

"Melisa, molim te, ovako mu ne možeš pomoći!"
Po ko zna koji put je mamin glas zvučao tako dalek i nedokučiv. Ne sjećam se najjasnije tog trenutka. Sve mi je u trenu postalo nebitno, osim njega.

Tog jutra smo primili vijest da je moj dragi tokom jedne vojne vježbe doživio tešku nesreću. Naime, kako je bio najbolji u klasi, komandir je odabrao njega i još dvojicu da za kraj odu sa vojskom na vježbu pod vodom.

On, ludak kakav je, je to prihvatio objeručke. Znala sam da su takve vježbe bile rijetke a, nakon nje su trebali kući. Sekunda nepažnje je bila dovoljna  da dođe do nesreće, tako su nam rekli u bolnici.

"Gledajte, Vaš sin nije u životnoj opasnosti. Nikome od nas nije jasno kako se ne budi." Rekao je doktor tada. Zbog traume izazvane vodom Tadija je zapao u stanje šoka zbog kojeg su ga stavili u induciranu komu. Željeli su vidjeti da li postoje oštećenja na mozgu, međutim, kada se sve pokazalo u redu i kad su ga pokušali probuditi- Tadija nije reagovao.

"Gospođo, uradili smo sve što je u našoj moći. Sve je sad na njemu i Onom gore. Molite se." Rekao je a mi smo, upravo, to i napravile.

Molile smo se danonoćno, znale smo da za njega moramo biti jake. Tadija je spavao mirno, propuštajući sestrino punoljetstvo i našu maturu. Nismo slavile, nije nam bilo do toga.

Nada je bila tu.
Nije slabila ni dana.

Molim Ti se, sačuvaj ga. Samo da je Tadija dobro.

Lijegala sam i ustajala sa tim mislima i željom. Jer, bez njega nije bilo mene. Voljela sam ga više i jače nego što je našoj mladosti bilo dozvoljeno.

Dan kada je bolnica nazvala njegove pa Milica mene, ću pamtiti doživotno. Čitav dan sam bila kao na iglama, imala osjećaj da me probada njih trista odjednom a nisam znala zašto.