METAK S POSVETOM/završena

• petnaesto poglavlje •

Bila sam nestrpljiva i, opet, ta riječ nije ni približno opisivala kako sam se osjećala.
Sjedila sam nasuprot mame, u najudbnijoj stolici na svijetu a imala osjećaj da sam na mravinjku. Svaki zvuk, čak i mikrovalna koja je otkucala svoje, me tjerao da se cimnem i uzbuđeno pogledam na vrata.
Čekala sam zvono, a ono se nikako nije oglašavalo.
U nervozi sam zagrizla usnu i, sasvim slučajno, ukrstila pogled sa maminim. Dočekalo me je njeno zabrinuto lice i, više nisam mogla skrenuti pogled. „Meli, je li sve u redu?“ Upitala je, iznenađena mojim ponašanjem.
„Je, je.“ Slagala sam je lako, pa zagrizla usne ponovo. Čekala sam Tadiju da dođe i da joj sam kaže šta ima, jer je meni bilo neprijatno. Topla ruka na mojoj me prizvala k sebi: „Meli, šta je u pitanju?“
Prevrnula sam očima i lice sakrila izvan njenog pogleda. „Joj...“ stid je obojao moje obraze u crveno, i imala sam osjećaj da joj priznajem ubojstvo. A, nisam.
Posrijedi je bio sastanak sa čovjekom koji mi se sviđao i, u tome nije bilo sramote. „Ma... Tadija kad je zvao- zvao me da izađemo na sastanak. Mislim, doće ovamo prvo da vidi je l’ vama dvoma to okej.“

Nervozno sam kršila prste dok sam čekala njenu reakciju. Gledala sam je u nadi da će meni dati odgovor prije nego njemu, međutim, moja majka je bila hladna.
Nisam je mogla pročitati i svo to iščekivanje mi je izazivalo stres.
...
Zvuk zvona koji se oglasio sa ulaza je bio glasniji nego ikada do tad. Do tad sam bila zaokupljena svojim mislima i nisam očekivala buku- trznula sam se i udarila nogom o rub stola. Mama me pogledala zabrinuto: „Jesi li se udarila?“ Klimnula sam i ona me pomazila po glavi.
„Polako, Meli, neće on nikuda,“ Namignula je i onim elegantnim hodom mu otišla otvoriti vrata. Gledala sam za njom, pa udahnula nervozno.
Tadija je bio tu. Moja budućnost je bila pred vratima i mojoj majci je nazivala dobro večer- nervozno sam popravila nabore na majici pa ustala da ga dočekam.
Vrlo brzo je prešao distancu između vrata i trpezarije- u rukama je držao ukrasnu vrećicu i buket lala. Nisam mogla skriti svoje oduševljenje izazvano njegovom obazrivošću- osmijeh mi se razlio licem, i vrlo brzo su me obrazi boljeli od smijeha.
On mi je prišao, pružio cvijeće i spustio nježan poljubac u moje čelo. Porumenila sam, pa sagnula glavu da on ne vidi. „Dobro večer, još jednom.“ Ja sam spustila cvijeće na stol, a Tadija je pružio ruku mom ocu.
„Kako ste, gospodine Mašiću?“ Upitao je smiješeći se. Tata je klimnuo: „Dobro je, Tadija. Sjedi, nemoj stajati- hoćeš li nešto popiti?“ Upitao je smoreno, očigledno jedva čekajući da se sve završi.
Pogledala sam ga, nadajući se da mi pogled govori: i ja isto, tata. „Neću ništa, žurim. Mislim, ne žurim, ali ako dozvolite- želim izvesti Melisu van u kino i na kafu sad. Da se vrati u pristojno vrijeme.“
Govorio je vojnički pristojno i jasno, ni na tren ne skrećući pogled sa tatinog. Ja kao da nisam posotjala dok su vodili svo nijemi dijalog- tek tu i tamo bi me jedan od njih pogledao da procijeni situaciju.
„Dobro, Tadija.“ Rekao je moj Ismet, pa se naslonio na stolicu. Čekao je da momak ispred njega pukne, međutim- to se nije dešavalo. „Kakve su ti namjere sa mojim djetetom?“
Pogledao je prvo mene pa njega. Ja sam svoj pogled zaustavila na mami- obe smo znale da od njegovog odgovora zavisi sve. Tadija je oponašao mog oca, pa nakon što se udobno smjestio, nježno me primio za ruku.
„Znate da sam sin vojnika. I, znate da su nam čast i ponos iznad svega. Melisi nikad ne bih naudio, niti bih je povrijedio- drugarica je moje sestre i neko, do koga mi je stalo na čudan način. Naš način.“

Zastane na trenutak da mi se osmijehne a taj osmijeh mi poruči da sve drži pod kontrolom. Uzvratim mu istim- znam. Poručim. Vjerujem ti, bezuslovno. Stisak ruke je popustio oko mojih prsta, pa pogledao negdje ispred sebe.
„Mislim da o mojim namjerama dovoljno govori to što sjedim tu pred vama, Ismete. Mogao sam je kao svaki drugi gradski mangup izvesti i vratiti da ne znate, ali- nisam.“ Znala sam da ima još. „Vaš pristanak bi mi značio sve. Ali isto tako, i bez njega ćemo se snaći.“
Doda ozbiljno i, naposlijetku je moj otac klimnuo. „Mogao si samo reći da je hoćeš voditi na sastanak, Tadija, ja bih vam još otvorio vrata.“
Prevrnuo je očima. „Je l to to? Kad vam film počinje?“
Upitao ga je opušteno. „Za sat. Može ona, onda?“

Tata je prevrnuo očima: „Haman ste i mene mogli povesti!“   „Je l
Ustali smo, a onda nam je on i otvorio vrata. „Vrati je do ponoći i tvoja je.“
Kad smo izašli, zbunjeno sam pogledala u svog čovjeka: „Jel on to nas izbacio iz kuće?“ Tadija je slegnuo ramenima; ili se dobro pravio ili ga stvarno ništa nije doticalo.
Prebacio je ruku preko mojih ramena, usput pozdravljajući komšinicu sa prvog sprata; onu što je voljela znati sve. „Idemo.“ Smrmljala sam kad ga je ustavila da ispita situaciju. „jeste, gospođo, ja sam joj dečko. Prijatno.“
Bio je ljubazan a ja tri metra iznad neba- voljela sam tu njegovu opuštenost kraj mene. Godinama kasnije, voljela sam što to nikad nije nestalo i što smo uvijek nalazili riješenje.
...
Film kao film je bio okej- bio je to tek prvi dio višedijelne sage koja je osvojila svijet. Niti on niti ja nismo toliko pratili film- kao i sva omladina, pola vremena smo se ljubakali i nevino pipkali.
Ništa nemoralno- držanje za ruke i pokoji poljubac se nisu čak ni mogli nazvati pipkanjem.
Kao što rekoh- nevino. Iza toga smo otišli na piće, šetnju po gradu a vrijeme je prolazilo prebrzo. Nisam željela otići od njega; naša godina je prolazila prebrzo. Septembar je kucao na vrata, nova školska godina je kucala na vratima. Na proljeće će on otići- na samu pomisao sam se privukla bliže njemu.
Nisam željela da ode.
Nisam željela gledati kako odlazi sa onim glupim rusakom i autobusom daleko od mene.
Ispreprela sam naše prste i glavu naslonila na njegovo rame:
„Znam da je rano, ali, falićeš mi.“ Priznala sam. Tadija se osmijehnuo, pa me prigrlio sebi. „Niti je rano, niti čudno pile moje. Ti meni fališ i ovako kraj mene.“

Pomazio me po licu, prislanjajući svoje usne na moje. „Ali ako odem, vratiću ti se.“ Obećao je tada, a čudna zebnja mi je obuzela dušu. Nisam mu ništa rekla- nisam htjela uništiti naše prvo večer. Poljubila sam ga u obraz, pa pustila sve brige niz vjetar- bila mi je bitna sadašnjost.
Mi i naše sada.