Nije bilo lako.
Niti jedne proklete sekunde. Stajala sam kraj stuba sa brojem 206 i gledala kako njegov voz odlazi. Bio je to vojni peron, pa sam se zapitala- koliko je suza on upio? Koliko ih je rastavio, koliko ponovo spojio?
Nisam željela plakati, glavom su mi odzvanjale mamine riječi i ono: „Za živima se ne plače.“
Pokrila sam usta rukom kako bih spriječila jecaj i ruku jače ovila oko papira u džepu duksa. Sad mi je taj komadić bio luka spasa, moje sidro.
Pogledala sam ka curama i, zapravo shvatila da još uvijek ne dolaze sebi.
„Milice...“ Primila sam svoju najbolju drugaricu za lakat: „Idemo, mila.“ Rekla sam pa se iznenadila kako mi je glas miran.
„Teta Milena-“ pozvala sam ih obe, a kad me je pogledala sva uplakana nisam izdržala. Bilo mi je drago što nas ne može vidjeti ovakve; slomljene do krajnih granica.
Prišla sam im, pa obe zagrlila. Na meni je još uvijek bila njegova dukserica, nosila je njegov miris i činila sve težim. „Milice, molim te.“ Šapnula sam i ona je klimnula.
Poljubila sam je u glavu, pa primila teta Milenu pod ruku.
„Mama, idemo li?“ Milica je snuždeno pozvala i ona je klimnula.
Postoji li išta depresivnije od rastanka?
Postoji li išta teže od ispraćaja?
Okrenula sam leđa tračnicama a oštra bol je prostrujala srcem, dušom i tijelom. Bojažljivo sam se osvrnula, još uvijek se nadajući da je sve odvratna šala i da se iskrcao odmah- nije.
Tek kada je sve ostalo iza nas sam shvatila težinu minulog događaja, još uvijek se boreći sa suzama. Ispred je čekalo taksi vozilo, igrom sudbine za volanom je sjedio isti onaj vozač koji nas je dovezao tu.
Milica i ja smo ponovo sjedile iza, međutim nije bilo isto. Nisam htjela plakati, ali onog trenutka kad sam se smjestila do vrata i shvatila kako smo obe ostavile sredinu praznu; suze su same potekle.
Okrenula sam glavu od Milice, međuti kada je rukom dodirnula moju; znala sam da zna. Tiho je šmrcnula pa se pomjerila do mene i ja sam je zagrlila. „Nemoj, mila, molim te.“
Šapnula sam i ona je teško uzdahnula: „Bojim se, Melisa.“
Šaputala je, trudeći se da je teta Milena ne čuje. Bio je to izazov u malom prostoru taksija, pa sam je jače zagrlila- nije nam bilo lako.
„Znam,Mici.“ Rekla sam joj. „I ja isto. Ali moramo biti jake zbog njega, znaš da će se vratiti. Obećao je.“
Dodala sam, grleći je.
„Znam, samo... Kao da mi fali pola duše i srca. Nisam mislila da će biti ovako.“
Klimnem, znala sam na što misli. Imala sam isti predosjećaj i iste osjećaje.
„Teta Milena, ja ću izaći kod kuće usput je.“ Rekla sam kad sam prepoznala svoj kraj grada.
Zora je već uveliko svanula i jasno se raspoznavalo dokle smo stigli smo, a meni je bilo lakše tako.
YOU ARE READING
METAK S POSVETOM/završena
Romance"Još si u srcu mom metak sa posvetom." Zovem se Melisa Mašić. Ovo je moja, naša priča- kuda bi mi duša otišla ako bih sebi dozvolila da ga zaboravim? Moj ludi Tadija je dao život zarad vječne ljubavi. Najmanje što mogu je posvetiti mu koji paragraf...
