METAK S POSVETOM/završena

• deseto poglavlje •

Bio je lijep osjećaj makar na tren živjeti bez briga, bez problema.

Vreo ljetni zrak mi je grijao kožu a miris soli je, izmješan sa onim koji su nosile kreme za sunčanje, stvarao nesvakidašnju ugodu. Gledala sam plavi beskraj ispred sebe, istovremeno osjećajući i zahvalnost i strahopoštovanje prema moru.

Polako sam ustala sa ručnika pa lagano ušla u vodu- bilo je onako kako je trebalo biti. Toplo i mirisno, a svojim ujednačenim talasanjem je donosilo mir duši. Bila sam sretna, onako, potpuno.

Ili bar skoro pa potpuno.

Prvi srednje se ispostavio kao mačiji kašalj i, kako sam godinu prošla sa peticom, moji su me častili odlaskom u lijepi Dubrovnik.

Danima sam se kupala, istraživala uske uličice i skrivene bisere grada na obali Jadrana.

Sa druge strane, koliko god da sam uživala na rivi, triput više sam se radovala kući- sve mi je nedostajalo.

Moje poznate ulice, knjižare i Alibaba- čika Milo je odbijao držati kafić otvorenim tokom raspusta jer tada, sem penzionera, nije bilo nikoga.

Nedostajala mi je moja kuća, moj krevet i soba. Nedostajala mi je moja najbolja drugarica i... na kraju, njen ludi brat.

Tješila sam sebe da mi nije stalo do njega, međutim, vrlo dobro sam znala kako se samo obmanjujem.

...

Sedam dana je u isto vrijeme bilo i premalo i previše. Kada smo ušli u auto i kada je tata stavio kofere u gepek, shvatila sam kako mi sloboda koju sam osjetila tu već nedostaje.

,,Mel, ideš li?" Pozvala me je mama. ,,Odmah!" Ušla sam u auto, ne usuđujući se pogledati ponovo iza sebe- bilo je patetično plakati za odmorom.

Jadran će i do godine biti tu, lijep i beskrajan. Djetinjasto sam mu mahnula, pa naslonila glavu na prozor. Sedam sati kasnije mama me probudila jer smo ulazili u na grad, a novi val sreće me je preplavio u potpunosti.

Bila sam kući.

...

Ujutro, bila sam prva na nogama.

Znala sam da me tako rano neće pustiti do Kola, naselja gdje su živjeli Vasići, pa sam odlučila igrati na savjest: ,,Ali mama, deset se dana nismo vidjele! Molim te, doću kući brzo, samo da im odnesem suvenire!"
Ona je uzdahnula pa niječno mahnula glavom: ,,Prerano je, Melisa. Sačekaj bar deset pa idi."

Do deset je bilo još tri sata a ja sam postajala sve nestrpljivija. Što je vrijeme više odmicalo, to se meni činilo kako moja agonija traje vječno.

,,I, što sad ne ideš?"

Su bile prve riječi moje mame kad se stvarno probudila- deset je bilo prošlo davno, a ja sam nervozno cupkala nogom po podu. Ona me lagano lupila po koljenu: ,,Probudićeš komiluk, a mislila sam da ti se ide? Ostaješ mi pomoći da se raspakujem?"  Nije morala reći ništa više. Stvarno nije.

Poput Gonazlesa sam izletjela iz stana u rukama noseći neke suvenire i sitnice za njih. Do tamo mi je trebalo dvadesetak minuta i dok sam stigla, bila sam gola voda.

Julsko sunce je grijalo kao ludo i osjećala sam se kao sladoled dok su kapljice znoja klizile mojim tijelom. Hladila sam se rukama i krila u sjenkama zgrada i drveća. Dva naselja kasnije i bila sam tu. Pred njihovom zgradom- bila je to jo jedna građevina u nizu, samo niža od ostalih.

Na trećem spratu su živjeli Vasići i, jedva sam čekala otići gore. Pozvonila sam a vrata su se otvorila.

...

,,Evo i mog trećeg djeteta!"
Teta Milena je oduševljeno podviknula nakon što me pustila u stan. Topao i jak zagrljaj moje druge majke je bio dobro došao a, svi problemi kao da su ičezli.

Poljubila sam je u obraz, pa upitala za Milicu.

,,Mimoišle ste se." Rekla je kratko. ,,Izašla je po hljeb, sad će." Povukla je stolicu od trpezarijskog stola, pa me ponudila da sjednem.
,,Samo da joj ovo ostavim u sobi, ako je to okej?" Podigla sam jednu od tri vrećice i ona je klimnula.

Vratila sam se u mali hodnik i, na ulazu se zabila u brata najbolje drugarice.

Na sekundu je djelovao pogubljeno, gledajući prvo mene pa svoju mamu. Topao osmijeh je zaiskrio u uglu usne: ,,Mel?"
Gledao me je kratko, a onda su njegove ruke same našle put do mog tijela.

Zagrlio me je kao da sam od stakla, pa poljubio u glavu.

,,Kada si došla?" Pristojno je odstupio od mene, još uvijek držeći naše ruke isprepletene.
,,Sinoć. Jutros, u stvari." ,,Pa si odmah došla ovamo?"
Podigao je obrvu, a plave oči su zaiskrile dječačkom zaigranošću.

,,Poželila sam se Milice." Rekla sam, djelomično mu lažući. ,,Mhm, aha- Milice." Namignuo je pa prošao dalje, ka kupatilu, pretpostavljala sam.

Nakon što sam ostavila stvari u njenu sobu, vratila sam se u kuhinju da napokon popijem najbolju kafu ikada.

Osjetila sam kako mi obrazi bukte- znala sam da je Milena vidjela kako sam ga grlila.

Sagnula sam glavu pa udahnula miris turske, vrele kafe dozvaljajući kosi da mi sakrije lice makar na tren. Sreća u nesreći je bila ta nisam dugo morala čekati Milicu- deset minuta kasnije smo sjedile u njenoj sobi a ja sam joj prepričavala sve što se dešavalo dok smo bile razdvojene.

Slušala me, ubacivala se i komentarisala svaku pojedinost, a ja se pred njom nisam ustručavala.
Odjednom se lijepo lice moje prijateljice uozbiljilo: ,,A... moram te i nešto pitati."

Uzela je ružičasti jastuk u naručje pa stala čupkati ćoškove na njemu: ,,Reci?" Zagrizla je usnu pa pogledala oko nas. ,,Milice?" Pomazila sam je po ruci a ona je izvela istu gestu kao ja pred njenom mamom. Pognula je glavu a plava kosa je sakrila lice i one lijepe, zelene oči.

,,Sramota me je. I želim da znaš da ćemo ostati drugarice bez obzira na sve."

Ispričljivo se osmijehnula a ja sam klimnula u znak podrk5e, lagano stišćući njezinu ruku.

,,U redu je, stvarno. Pitaj pa da vidim mogu li ti odgovoriti." 
,,Budi iskrena, molim te." Rekla je a ja sam klimnula. ,,Naravno."
Milica je uzdahnula, pa me pogledala pravo u oči.

Odjednom sam se osjetila ogoljeno pred njom- nije gledala mene, nego u moju duu.

,,Melisa, šta se dešava između tebe i mog brata?"

Njeno pitanje me je šokiralo i, odjednom, kao da mi je sav vazduh bio izbijen iz pluća.

Rukom sam refleksno primila lančić oko vrata i oborila pogled- ponovo sam rumenila a, pored stida po prvi put mi je pred njom bilo nelagodno.

,,Ja..."

Pošla sam joj odogovoriti, reći da smo Tadija i ja samo prijatelji; pa zagrizla usnu.
Riječi su postale teže, a ja nijema.