Broken

Chapter 16.

Majka je kucala, ali vrata su bila otključana. Kvragu, mogla je baš sad ući u sobu i vidjeti nas u ovom položaju, mene stisnutu uza zid dok on doslovno stoji na meni, a moja ruka se nalazi na mjesto gdje nikako nije ni smjela dospjeti. Htjela sam maknuti Louisa sa sebe jer poznavajući moje roditelje, ubit će svakoga tko mi se približi. No umjesto toga, on je stavio dlanove na moje obraze, a lice mu i nije bilo toliko udaljeno od moga. Što sad radi?!

„Crvena si i jebeno vruća.. Nisam trebao ovo učiniti jebem ti!!" O čemu on sad govori? Majka je sigurno čula kad je ovo rekao.

„Rose, ja ulazim!" Rekla je nakon što je još jednom pokucala na vrata.

„Lezi u krevet, odmah!" Maknuo se od mene i nevjerojatnom brzinom maknuo deku sa kreveta..

„Molim? Zaš..."

„Samo lezi!" Naredio mi je, pa sam odmah ušla u krevet. Počeo je stavljati na mene onu deku, ali baš tad je mama ušla unutra i vidjela Louisa kako nešto petlja oko moga kreveta. Ostala je stajati na vratima i gledati u nas.

„Je li ti ovako bolje?" Što on izvodi? Ništa mi nije jasno! Nastavio je popravljati deku i jastuk na kojem leži pravivši se kao da ona nije ni ušla u sobu..

„Louis! Što radiš?" Majka je upitala malo strožim tonom. I ja bih to voljela znati. Sreća pa nas nije vidjela, umrla bih!

„Oh, gospođo Jefferson!" Okrenuo se prema njoj praveći se iznenađen dok je ona gledala u njega sa rukama prekriženim na prsima „Nisam vas ni čuo kad ste ušli. Popravljao sam Rose krevet!" Priznao je. Pa je li on normalan?

„A zašto?" Skupila je obrve dok je postavljala pitanje. Ovo neće biti dobro...

„Mislim da je bolesna. Kad sam ušao unutra, ležala je na krevetu. Čini mi se da ima temperaturu, a obrazi su joj crveni." Rekao je brižljivim glasom. Nije on sav svoj danas!

„Oh dušo jesi dobro?" Došla je do mene gurajući Louisa s puta. Na samom izrazu lica vidjelo se da mu je smetalo što ga je gurnula. Srećom, spasio je situaciju. Oh, nisam ga ni trebala poljubiti! Kvragu!

„Da... ustvari ne. Osjećam se malo loše!" Lagala sam joj, a pritom sam napravila onaj 'bolesni' izraz lica. Ona točno zna kad sam bolesna, a kad glumim, valjda ovaj put neće otkriti. Dok ona meni stavlja ruku na čelo da bi vidjela imam li temperaturu i zabrinutim pogledom gleda u mene, Louis stoji u pozadini iza njenih leđa, smješka mi se i plazi jezik, radi sve ono zbog čega bi ga majka isti sekund izbacila iz kuće.

„Idem do Ciare. Reći ću joj da ti skuha neki čaj. Bit će ti bolje od njega.." Ustala se i okrenula se prema njemu, a on je odmah složio zabrinutu facu. Vraga je on zabrinut. „Louis, za sve ovo si ti kriv. Da si došao na posao, ne bi se razboljela!"

„Gospođo, ja..." Pokušao se opravdati, ali nije ga htjela slušati.

„Ne zanimaju me nikakve isprike. Ostani ovdje s njom dok Ciara ne dođe, jasno?" Podigla je ton na njega. Zar ona mora vikati baš na svakoga? 

„Da, gospođo!" Kimnuo je glavom sa rukama iza leđa. Nije ga ni pogledala, samo je izašla vani i zalupila vratima, a on se odmah počeo smijati. Sačekao je nekoliko trenutaka dok majka skroz nije otišla odavde, a zatim je zaključao vrata sobe te došao do kreveta ne prestavši se smijati.

„Ti nisi normalan." Rekla sam mu ono što sam u tom trenutku i mislila. Makla sam onu deku sa sebe, pod njoj je stvarno bilo vruće. „Znaš ti u kojim smo problemima sad mogli biti? Za sve si ti kriv!"

„To je istina, to mi je i tvoja majka rekla. Nisam ti smio ovo napraviti.."

„Što to?" Pitala sam zbunjeno. Nije da me je povrijedio nekako...