Broken

Chapter 22

/Nakon nekoliko dana.../

Sjedila sam u prvoj klupi i pažljivo sa ploče prepisivala zadatke za posljednji ispit u godini. Iako sam se pokušavala skoncetrirati na gradivo jer škola završava za nekoliko tjedana, to mi nije uspjevalo iz više razloga. Svi su okolo vikali i apsulutno nitko nije mario što je ovo jedan od najvažnijih testova na kojima će većina sigurno pasti. No bez obzira na to, najviše mi je smetala Laura koja je odjednom počela sjediti u istoj klupi sa Cassie Ann. Ona ju mrzi, ogovara je svaki dan preko odmora i mislim kako u životu nisam vidjela dvije osobe koje se mrze toliko koliko one dvije. A sad odjednom pričaju? Iz trenutka u trenutak pogledavaju prema meni, šapću i smiju se dok se šminkaju i lakiraju nokte preko sata. Otkad su one dvije postale najbolje prijateljice? Nikad nisam ni pomislila da bi se nešto ovakvo moglo dogoditi. Nedostaje mi! Čak mi više nije ni bitno što je sve izgovorila protiv Louisa, samo želim da se vrati. Zar je to tako teško? Ali sad kad vidim da Laura priča s njom i da mi se cijelo vrijeme smiju, želim zaboraviti da sam se ikad družila s njom jer je tako brzo prešla s moje na njenu stranu. Prekrižila je naše prijateljstvo. Zašto ja ne bih napravila isto?
Dovršavala sam zadatke i s obzirom da u školi nisam bila više od tjedan dana rješavala sam ih s lakoćom. A za svoje ne dolaženje u školu morala sam sat vremena provesti u uredu strašne gospođe Holt i slušati njene prodike. Bože, kako mrzim tu žensku! Taman sam bila gotova sa zadacima i kad sam ih htjela predati profesorici, zavibrirao mi je mobitel i bila sam ga primorana izvaditi iz džepa i vidjeti poruku. Profesorica je upisivala opisne ocjene u dnevnik i nije bilo šanse da me vidi kako tipkam na mobitel. „Možemo li razgovarati?" Pročitala sam Louisovu poruku i uz jedan upućen pogled prema profesorici, odgovorila sam mu. „Naravno, nazovi me za par minuta, u školi sam, pitat ću da me pusti na wc." Poslala sam mu poruku i spremila mobitel u džep. Pogledala sam oko sebe, neki nisu ni počeli rješavati zadatke, neki su cijelo vrijeme držali slušalice u ušima i spavali po klupama dok su se djevojke po običaju šminkale, a u to uključujem i moju bivšu prijateljicu. Pitala sam nastavnicu za dopust i za nekoliko trenutaka bila sam na hodniku i počela sam se stepenicama spuštati na donji kat. Napisala sam Louisu poruku kako je slobodan da me nazove i nije mnogo prošlo, a već mi se očitavalo njegovo ime na zaslonu.

„Halo?" Izgovorila sam dok sam zatvarala vrata wc-a.

„Ćao ljepoto, gdje si?" Čula sam kako se nasmijao i odmah sam mogla zamisliti taj vragolasti osmijeh na njegovom licu. Otkad me on ovako zove?

„U školi, rekla sam ti već! Trebam ponekad i ovdje biti, znaš?" Sarkastično sam mu odgovorila.

„Ma zajebi školu, to ti ne treba u životu." Bunio se, a meni je bilo drago jer ga upravo i te male sitnice poput škole, knjiga i pametnih gluposti znaju izbaciti iz takta. Mrzi nešto pametnije od sebe! A onda on meni govori da je to slatko.. Kad se ja ljutim..

„A što mi onda treba ako ne škola?" Zahtjevala sam odgovor i znala sam da ću ga odmah dobiti.

„Ja ti trebam.. Za pola sata!" Makla sam mobitel od uha na par sekundi kako bih pogledala koliko je sati i bilo je prerano. Ne mogu markirati. Pogotovo zato što nisam bila tjedan dana u školi, a i zato što su ovo zapravo zadnji školski dani.

„Nema šanse. Možeš jedino doći u školu tamo oko 2 popodne jer ću tad otprilike biti gotova."

„Ne mogu toliko čekati. Daj, hajde, pobjegni iz škole, ići ćemo negdje." Nagovarao me i samo zato što je to izlazilo iz njegovih usta meni se ta ideja činila primamljivom. Iako znam da je takvo nešto zabranjeno.

„A gdje bi išli?" Užasno me zanimalo i željela sam saznati.

„Pa s obzirom da voliš jesti pomislio sam da bi možda mogli otići u neki restoran!"