Broken

Chapter 21.

„Ni ne znaš koliko puta sam sanjao tvoj osmijeh i onaj dan kad si plakala na krevetu u svojoj sobi, a ja nisam razumio zbog čega. I nemam jebenog pojma zašto toliko razmišljam o tebi. Ali znam da mi je netko falio svo to vrijeme dok sam bio budan u snu. To si bila ti! Sad sam shvatio.. Ti si mi falila!"

Njegove posljednje rečenice su mi se neprestano vrtjele u glavi svaki put sa sve većom nevjericom. Gledao je u mene očekivavši da ću reći nešto, bilo što, ali to je bilo prosto nemoguće nakon svih ovih lijepih riječi koji mi je rekao prvi put iako sam mislila da on to nikada ne bi mogao. I rekao ih je baš meni. Trebala bih vjerojatno nešto reći jer čak i ovakvo priznanje za Louisa je sigurno nešto najvažnije što je učinio u svom životu.

„Stvarno to misliš? Nije još jedna zajebancija, zar ne?" Pitala sam nesigurno želeći se uvjeriti u ono što mi je rekao. On se zeza, voli se smijati na tuđi račun svakodnevno i ja to jako dobo znam. Samo ne želim da ista stvar bude i ovaj put. To bi me zaista povrijedilo.

„Zašto misliš da bih ti slagao takvo nešto?" Bio je ozbiljan dok je nastavljao načetu temu koja je meni bila apsulutno nepoznata. Nitko mi nikad nije izgovorio ovakve riječi i jednostavno ne znam kako bih se trebala ponijeti u ovom trenutku, kako bih mu trebala odgovoriti. Sigurna sam da ni on sam to ne zna.

„Zato što.. ne znam.. Ti si jedan od onih opasnih momaka koji se kao vole tetovirati i vole piti i zabavljati sa djevojkama. Ne djeluješ kao tip koji bi nekoj curi pokazivao kako se osjeća. A s obzirom na to da stalno zbijaš šale na moj račun, ne bih se čudila da je ovo još jedna od njih." U potpunosti sam bila iskrena prema njemu i samo sam se nadala da se neće nasmijati. Moje srce to ne bi podnijelo!

„Rose, možda ja i jesam takav, ali nikad se ne bih zajebavao s tim stvarima. I nije da sam ti priznao kako te volim, ne... to je nemoguće jer ja ne mogu voljeti nikoga, rekao sam ti to već. Falila si mi i to je sve. Ne želim da oko toga stvaramo nešto veliko." Nešto veliko? Pa ovo je nešto najveće što se meni moglo dogoditi, nešto što mi je netko ikad uspio reći.. Kako da od toga ne stvaram nešto veliko kad zapravo jest? Pokušavam se smiriti i dokazati mu da me njegove riječi nisu dodirnule ni najmanje, a znam da ću samo o njima razmišljati naredno desetljeće. I da ću se sjetiti gomilu toga što sam mu mogla reći, a nisam.

„Zašto ne možeš... voljeti? Ne razumijem!" Pitala sam ga želeći znati razlog više od ičega na ovom svijetu. Čim sam mu postavila pitanje odmah me blijedo pogledao kao da mu nije drago što me to zanima. Ovo sigurno neće biti dobro!

„Molim?" Izgovorio je, a čelo mu je u sekundi počelo poprimati one nabore dok je skupljao oči. Ovo mu se pitanje ne sviđa ni najmanje. Znala sam da ga ovo nisam trebala pitati. Kvragu Rose i tvoja znatiželja.

„Željela sam znati.. " Zapravo sad ni ne želim znati, želim da bude miran i ozbiljan kao što je to maloprije bio. Ne bih se htjela posvađati s njim odmah nakon što se probudio. Ne sada!

„Znam što si željela znati, ali mislim da te se to ne tiče. Ako sam ti rekao ono što zapravo nisam ni mislio, ne treba značiti da ću ti reći nešto više o sebi, nešto što znam samo ja. To tako ne ide Rose!" Bio je bijesan, a ja sam u sekundi ostala povrijeđena. Kako smo odjednom došli do ovoga?

„Rekao si ono što nisi mislio?!" Samo sam ponovila dio njegove rečenice koja mi je jedina ostala u pamćenju nadavši se da sam rekla nešto što sam krivo čula, ali kimanje njegove glave mi je dokazao upravo suprotno. Upravo kad sam pomislila da nam je dobro krenulo i da se više nećemo svađati, dogodi se ovo. I dosta mi je toga!

„Da, Rose. Ne znam ni što sam vidio u tebi da sam ti to rekao!" Iako je sve ovo što mi je on izgovorio bilo ozbiljno on se smijao. Zašto se jebeno smije kad mi je rekao užasne stvari?! Mrzim ga!