Broken

Chapter 66.

/Dva mjeseca poslije../

Tog dana je padala kiša. Velika i vrlo snažna kiša koja je najavljivana već tjednima prije. Logan je kuhao jutarnju kavu, a Rose se sakrila u svoju sobicu spremna za veliki put koji je čeka. Poskidala je svaku sliku sa tamnoplavih zidova, a zatim je zavirila u svoj ormar. Ljetna odjeća joj više nije ni trebala, a isto tako nije imala neku potrebu nositi sa sobom tri ogromna kufera. Umjesto toga, posudila je Loganov ljubačasti kufer sa dva patenta i dva džepića sa strane. Bio je vrlo praktičan, sa svojim kotačima i ručkom na samoj poleđini. U njega je spremila par majci dugih rukava, svoj omiljeni kaput i nekoliko pari hlača. Izvadila je tenisice koje su bile zakopane ispod mnoštva odjeće i spremila ih u sam kut kufera. Sav taj posao pospremanja i pakiranja je odradila sa mirnim pokretima. Izvana je djelovala staloženo i smireno, izgledala je kao da vlada sama sa sobom. Ali iznutra... Oh kakvu je samo bitku vodila. Bila je uznemirena. Pokušala je ne razmišljati o ponovnom povratku u Stratford, ali jednostavno nije mogla skrenuti misli s toga. Nakon punih sedam mjeseci konačno će otići u grad iz kojeg je pobjegla. Točno se sjeća.. I one večeri, kada je tako hladno ostavila sve za sobom, padala je kiša. Isuse, koliko se samo naplakala te noći. U sobici, u kutu sa skupljenim nogama uz bradu, u potpunosti mokra, plakala je. Izgubila je roditelje, jedine osobe koje je do tad voljela i vjerovala im, a nedugo zatim izgubila je i Louisa. I činilo se kao da je te večeri cijeli svijet propao. Kao da ni ona sama nije imala razloga za život. A sad, nekoliko mjeseci nakon toga, takva bol učinila ju je čvršćom i otpornijom. Samo ponekad pusti suzu, ponekad se nasmije i to su vjerojatno jedine oslabljene emocije koje ne voli pokazivati. Promijenila se. A općenito je kako svaka bol i veoma ružna uspomena promijeni čovjeka..

„Kava je spremna..." Čula je Logana kako joj govori sa vrata. Okrenula se prema njemu i vidjela ga naslonjenog. Pogledao je u praznu sobu, a zatim na krevet. Na njemu je bio njegov mali kufer koji je sada izgledao ogroman od natrpane odjeće i Bog sam zna čega još.. „Već si se spremila?"

„Aham, jesam.. Nisam mislila da će trajati ovako kratko." Pogledala ga je i došla do njega sa sporim koracima.

„Misliš li na pakiranje ili na boravak ovdje?" Pitao ju je sa nedoumicom, a ona je slegla ramenima jer više ni sama nije znala što da misli.

„Na oboje.. Logan?"

„Molim?"

„Ja... Ne želim se vratiti tamo. Mislim, nije da me strah. Naprotiv jedva čekam vidjeti to njegovo bijedno lice i strpati ga iza rešetaka. No, ne znam kako ću se osjećati nakon toga. Hoće li mi onda biti lakše?" Pričala je o svom razlogu zbog kojeg odlazi iz New Yorka za Stratford, a on na njene riječi ispočetka nije ništa rekao. Samo je privukao u svoj zagrljaj i obgrlio ju je rukama što je jače mogao. Možda će joj tako dati dio utjehe i ohrabrenja koje itetako zaslužuje.

„Znam, draga... Ali ne brini. Dobro si učinila. Da ga nisi prijavila, on bi i dalje bio na slobodi. On je ubio tvoje roditelje Rose, čak je napravio nešto tako užasno.. i silovao te. Po meni to ne zaslužuje čak ni zatvor, nego smrtnu kaznu." Pričao je o Jamesu kao o čudovištu koji to zapravo jest. Prije mjesec dana, Rose mu je ispričala apsulutno svaku sitnicu. Sa Louisom se slabo čula jer je imao previše obaveza, a morala je nekome reći što je sve muči. I čini se kako je Logan bio prava osoba kojem će isplakati svoju dušu. Logan se naravno zaprepastio kad je čuo tko je oduzeo život Roseinim roditeljima, gospođi Helen i gospodinu Carlu. Gospođa Helen je oduvijek bila lijepa i iznimno elegantna žena sa savršenim manirima i pristojnim ponašanjem. Znala se lijepo odijevati, a visoke potpetice koje je birala savršeno su pristajale obliku njezinih stopala. Također, nikada nije stavljala previše šminke, a oduvijek je izgledala tako lijepo. Sa svojih 39 godina, izgledala je kao kakva dvadesetpetogodišnjakinja. Lice joj je bilo zategnuto iako nije koristila nikakve plastične operacije, botoks ili slične stvari. A smeđe oči su bile tako mutne, a opet tako zagonetne. Bila je živahna, ali pristojna, stroga, ali pravdena. Bila je žena kakvoj se valjalo i trebalo diviti. Rose je naprotiv bila mirna djevojka, a Helen je htjela da Rose bude što sličnija njoj. Imala je taj poseban temperament koji Rose nikad nije voljela, stoga joj je Helen stalno naređivala u nadi da će joj postati bar malo slična. No, nažalost, nikad joj to nije uspjelo. Logan se više sjećao svoje tete Helen, nego tetka Carla. Carl je za njega bio poprilično dosadan čovjek jer je po cijeli dan pio čaj sa mlijekom i čitao novine. Nikad nije previše pričao, kao da nije bio druželjubiv. Pitao se kako je onakva žena poput Helen mogla završiti sa takvim dosadnim tipom.