Broken

Chapter 6.

Dok sam gledala u njega i razmišljala o onom trenutku kad će se nešto loše dogoditi, iz kuće se začula glazba koja je odjednom počela svirati u punom žaru što me samo nakratko i prepalo. Sigurno je Laura odlučila nastaviti sa svojom zabavom bez obzira na to što se maloprije dogodilo i što joj je prijateljica u opasnosti. Mrzim to što moram vjerovati da je on tako loš, da doslovno ubija ljude i nekako mi se sve to čini da nije istina, ali sam način na koji me gleda kroz svoje guste dobro skupljene trepavice dok puši cigaretu naslonjen na zid mi govori suprotno. Ako mu se približim, sigurno će mi početi govoriti nešto, a ako ne napravim apsulutno ništa i to mu neće biti po volji. Ugh, Rose, zašto toliko razmišljaš?

"Trebala si nešto?"

Prošlo je stvarno dugo vremena dok smo bili u tišini i bila sam zahvalna na tome što je bar jedno od nas progovorilo. Bilo mi je tako neugodno samo gledali oko sebe, ne znavši što da točno kažem. A ovako ću se u razgovoru i sama izgubiti i spetljati.

"Da. Zapravo, Laura me poslala da ti pomognem oko te ruke, odnosno da ti dam zavoj ili te zamotam.. mislim ruku"

I znala sam, točno sam znala da ću početi govoriti budalaštine pred njim na što se on naravno nasmijao i od sreće koju je prouzročila moja nespretnost, udahnuo je zadnji dim one cigarete, bacio je i prignječio čizmom, dok je gusti dim iz njegovih usta išao ravno u moje oči. Morala sam ih sklopiti kako me ne bi još dodatno pekle.

"Ne treba mi ničija pomoć, to ti je valjda jasno.."

Onako naslonjen na zid sa rukama u džepovima u ovom sumraku me ismijavao jer mu je očito bilo predosadno. A ja se nikad nisam znala nositi s onima koji su me izrugivali, a on to upravo sad čini.

"Ali ti krvariš. Treba ti pomoć!" Pokazala sam zavoj prema njemu bojažljivo mu govoreći.

"Čuješ li ti mene?! Ne treba mi ništa, uredu sam. Tko si ti da mi pomažeš?"

"Zašto se dereš na mene kad sam ovdje došla s dobrom namjerom?"

Bila sam uvrijeđena. Znala sam da nisam trebala poslušati Lauru kad mi je rekla da mu pomognem. Ovaj zna samo za ružno ponašanje i nema apsulutno ničeg lijepog u njemu, ili se vjerojatno samo prema meni tako ponaša. Sjećam se, kad smo se tek upoznali bio je tako dobar, a sad me se naravno ni ne sjeća. Pa da, tko bi se i sjećao Rose Jefferson...

"Sad ćeš plakati zar ne?"

"Ne, neću plakati! Došla sam ovdje samo kako bih ti se odužila za ono nekidan iako znam da.."

"Za ono nekidan?"

Bio je zbunjen. Htjela sam mu reći da znam kako mi je on najvjerojatnije uzeo novac, a zatim vratio torbicu kako bi se pravio da se ništa nije dogodilo. Sigurno je te novce spiskao na svoju crnokosu djevojku, a mene je naravno zaboravio. Da, tako radi sigurno svima, a ja sam mu jedna žrtva u nizu.

"Nebitno je, samo daj da ti zavijem tu porezotinu i odem odavde."

Čak sam mu se usudila približiti i ispružiti svoju ruku kako bih mu dala znak da mi pomogne. Cijelo je vrijeme bio u nekom svom svijetu gdje je bio umišljen i ohol prema meni, misleći da tako ima svu svoju dominaciju. Ne znam kako sam skupila hrabrosti prići mu i doslovno mu zaprijetiti kad znam da me sad mogao silovati, ubiti i ne znam ni ja sama što točno napraviti od mene s obzirom na to koliko sam priča čula o njemu i o njegovom društvu. Ispočetka se činio tako zanimljivim, ali previše je ozbiljan da bih se s takvim nečim igrala. Kunem se da će mi ovo biti zadnji put da sam ga vidjela. Znala sam da tulumi ovakve vrste donose nevolje. Jednostavno ću ga zaviti i pobjeći kući ma koliko god to kukavički izgledalo.

"Jesi sigurna da znaš zamotati ranu?"

Podigao je obrve i pogledao me, dok sam otvarala zavoj i vadila ga iz plastične kesice. Ruke su mi se tresle nemogućim ritmom i pokušala sam ih smiriti, ali nije išlo, postajale su samo još gore. Toliko puta sam ispala nespretna ispred njega da mi ne pada na pamet učiniti još nešto.