Utočište (Završena)

XII DEO

Opet odlazi, ne osvrće se, ne reaguje... kao da me nema, kao da ne postojim.

Ljut sam na nju na sebe, na baštu, na sve naše uspomene u kojima mi je krila nešto. Nešto veliko očito.

Praznih ruku u kojima je do prije koju minutu bila i dalje sjedim na onoj klupi, još osjećajući njeno tijelo uz moje. Toliko sitnije, a toliko ispravno kad je tu naslonjena glavom na moje rame. Podiže se vjetar oko mene donoseći njen miris sa sobom, pa se naljutim još više jer mi već nedostaje. Nedostaje mi kad ode od mene, fali dio mene kad je nema, a to nedostajanje prokleto boli.

Ustanem sa klupe i povučem jaknu više. Skrivam svoje lice, jer vjetar šiba noseći raznobojno lišće koje opada dok se priroda mjenja. Miris zime se osjeti, a šapat vjetra donosi nagovještaj snijega uskoro. Krenem kući s njom u mislima, prelazeći preko svake rečenice koju smo izgovorili jedno drugome večeras. Pokušavam naći poveznicu koja nas je dovela do ovog raskršća na kojem sam ostao sam...

*****

Onu noć sam se prehladila, savršen izgovor da ne idem nigde, da ne vidim nikog. Sledećeg dana sam se snabdela sa svim što mi je bilo potrebno i već danima ne izlazim iz stana.

Nije me više zvao, a nisam ni ja njega. Nisam dobro danima i to je ok. Očekivala sam ovo kad tad, ali... ne tako brzo... moglo je još malo da potraje.

Jedva dišem kad pomislim na nas, stalno bih plakala, a znam da povratka nema. Ne mogu mu reći, ali ne mogu mu ni prećutati i to me muči. Jer znam da sam na neki način kriva. Danima se nosim mišlju, kako da mu kažem, ali... znam... reči preko usana preći neće...

Sati su mi kao dani, jedini beg mi je posao, a i to sam debelo zapostavila. Dok radim neku web stranicu sva raščupana, čujem zvono na vratima. Sigurno je dostava hrane. Ustajem da otvorim vrata i skamenim se...

*****

Nervozan stojim ispred vrata njenog stana, čekajući da mi otvori. Moram da je vidim, moramo da razgovaramo. Treba da mi kaže što je muči, zbog čega je slomljena, a time lomi i mene ne znajući to.

Otvara vrata šokirano me gledajući, a ja odmah prođem pored nje ne čekajući da me zove da uđem, jer po njenom izrazi lica znam da ne bi. Zatvarajući vrata napada.

- ,,Šta radiš ti ovdje?" - Podsmjehnem se, dok ljutnja ključa u meni kao vulkan.

- ,,Napad je najbolja odbrana, zar ne?" - Kratko upitam osvrćući se po stanu. - ,,Došao sam da razgovaramo. Zar ne misliš da sam te dovoljno pustio da se ljutiš na mene, iako nisam kriv?" - Umorno otpuhne i ode da sjedne na onaj kauč na kom smo stvorili jednu uspomenu koja je ostavila pečat na meni, a vjerujem i na njoj. Nešto me pecne u grudima podsjećajući me, da je to žena koju obožavam, pa spustim gard i sjednem na fotelju prekoputa nje. Šutimo oboje, ja sam postavio pitanja čekam da počne pričati. Ona izbjegava moj pogled. Više gleda u one zavjese na prozorima kao da ih treba oprati...

*****

- ,,Ja nisam ono što ti misliš..." - Tiho kažem, gledajući u daljinu kroz prozor u plavo i vedro nebo...

- ,,Na šta tačno misliš? Ne razumem te..."

- ,,Jednostavno nisam..."

- ,,Šta nisi, šta nisi Olja?" - Povisio je glas, baš kao i...

- ,,Nisam ono što ti misliš!" - Ustajem sa kauča, priđem mu za korak bliže, prekrstim ruke na grudima i... - ,,Trebalo bi da odeš." - Promumlam nekako gledajući ga pritom u oči. Ustaje sa fotelje, stojimo jedno nasuprot drugog.

- ,,Gde želiš da odem?"

- ,,Idi... idi bilo gde, samo... samo idi..."

- ,,Teraš me?"

- ,,Ne, ja... idi, idi molim te..." Skrećem pogled i odlazim kod prozora.

*****

Gledam u njena leđa i odlučim da joj kažem sve, jer nemam šta da izgubim možda drugu priliku neću imati.

- ,,Otići ću Olja, najlakše je otjerati nekoga kome je stalo do tebe i povući se u svoju ljušturu. Bar to ti odlično ide, kad sve drugo svjesno tjeraš, ne želeći reći ništa. Ne znam šta te muči, niti što skrivaš, ali nije više ni bitno. Nakon svega što sam ja tebi rekao i vjerovao nekome nakon toliko godina, ti si odlučila da me odguruješ. Svjesno si izabrala kraj. Ne mogu da vjerujem da u ovih pet mjeseci ti meni i dalje ne vjeruješ dovoljno da se otvoriš. Iako ti nisam dao nijedan razlog za to." - Slegnem ramenima iako znam da me ne vidi i krenem prema vratima. Ramena mi padaju pod težinom našeg rastanka. Otvaram vrata i dobacim zadnje riječi prije nego zauvijek iziđem iz njenog stana.

- ,,Samo, Olja ako mi ikada odlučiš pokloniti svoje povjerenje, provjeri dobro da li ću ja biti tu da te saslušam... i sjeti se kako ni ti mene nisi slušala kad sam pokušao naći način da probijem tu ljušturu koju nosiš kao oklop." - Ostavim kutiju s poklonom za mjesečnicu veze na stolić kod vrata i izlazim tiho zatvarajući ih iza sebe. Kažem praznom hodniku i sebi.

- ,,Sretna ti Marko mjesečnica i ujedno kraj najljepšeg perioda tvog života!" - I odem dok moji koraci na mramoru stepenica njene zgrade ostavljaju zvuk lomljenja jednog srca koje je voljelo, dok drugo nije voljelo dovoljno...