Tamo gdje vile vladaju

16. poglavlje

Gasparde,

Je li rat već započeo? Ovdje je prilično mirno, a i kiša je prestala. Hoćeš li dugo izbivati? Voljela bih da se što prije vratiš, ali znam kako je tvoja prisutnost na bojištu važnija od mojih želja. Nedostaješ mi. Molim se Vrhovnim Božicama za tvoj povratak kući. 

Margot.

Prošlo je sedam zalazaka sunca, a princeza nije čula ni glasa o grofu. Nije joj se još javio i to ju je boljelo. Bilo ju je strah da će naći neku drugu i nju ostaviti. Svaku večer pisala mu je pismo, ali ni na jedno još nije dobila odgovora. Znala je da ona nije savršena, kako voljeti nju iziskuje puno napora i mrzila je samu sebe jer je željela biti jedna od onih djevojaka koje je lako voljeti. Ali nije znala kako. Nije se znala prilagoditi, svijet je prilagođavala sebi. Ili je bježala od njega. 

,,Gospo, stiglo je pismo iz Rapooa" na riječi služavke princeza se trgne te pograbi pismo iz njezine ruke.

Voljena, 

Žao mi je što ti ne mogu pisati često, ali rat traje. Ipak, tvoja pisma su mi poput melema za dušu, zbog njih mi je lakše noću usnuti. Piši mi često, a ja ću tebi odgovarati čim uzmognem. Ne znam što će ostati od ovog mjesta, već je sve razoreno. Volio bih se i ja što prije vratiti kući, ali mislim da će ovo dugo potrajati. Volim te, nemoj to nikad zaboraviti, 

Gaspard

Princeza osjeti tople suze kako joj klize niz obraze. Ni ne potrudi se obrisati ih, samo glasno zajeca. Preplavi ju srah da više nikad neće vidjeti Gasparda, osjetiti njegove usne na njezinima, uhvatiti ga kako je promatra dok misli da ga ne vidi. Pomisao kako mu nikad neće moći reći kako ga voli nagne ju u očaj. 

,,Zašto je ne pogledate? Vi ste njezina čuvarica, ona koja ju treba odgojiti" reče dadilja, odlučna u namjeri da princeza počne brinuti za mlađu sestricu. 

,,Zato što je ovdje samo kako majka ne bi morala gledati dokaz svog neuspjeha. Ja sam joj čuvarica, ali vi ste plaćeni i zaposleni kako bi brinuli o njoj. Ona je trebala biti moja zamjena. Nosite mi ju s očiju" ledeno odgovori princeza. Znala je da je malena njezina odgovornost, ali nije mogla podnijeti pogled Fertihovih očiju, majčine kose. Zato je odlučila djevojčicu držati što dalje od sebe. 

***

Za to vrijeme na Dvoru

***

,,Želim da ga ubiju! Ne može ona biti sretna! To derište nije zaslužilo sreću!" vikala je kraljica na Kralja Podmorja i Tristana, glavnog savjetnika. 

,,On je veliki vojskovođa, jedan od najboljih koje naša zemlja ima. Ne možemo si dopustiti njegov gubitak" Pokušavao ju je urazumiti Kralj, no bezuspješno. 

,,Veličanstvo, što kažete na to da preusmjerimo svako pismo vaše kćeri grofu te svako njegovo pismo njoj? Tako bi princeza mislila da je grof poginuo, a grof bi mislio kako ga je vaša kći zaboravila. Oboje bi patili, i možda i dalje pisali, a Vi bi dobili svako pismo te se mogli naslađivati njihovim patnjama" predloži Tristan. Uživao je u kraljičinu bijesu prema Kralju, jer je on u zadnje vrijeme bio u nemilosti zbog Kralja.

,,Pametna ideja, Tristane. Uistinu, moja naivna kći ne shvaća kako je ona dadilja moj špijun, te će joj se početi povjeravati i onda se izlanuti i onda ću je moći zatvoriti u tamnicu! Počnite preusmjeravati pisma" naredi kraljica i znakovito pogleda Tristana. Odlučila se riješiti Ferdinandove kćeri, i to pod hitno. 

,,Možete ići. Zapravo, još jedna stvar. Od sad Margot oslovljavajte s grofice. Ipak je ona grofova supruga" nakon toga dade im znak da odu. Tristan ipak ostane.

,,Trebali ste me?" upita on.

,,Ne, slobodan si" reče ledeno ona. 

Imamo uvid  u kraljičin dvor i njezine planove... Kako vam se sviđa?