Tamo gdje vile vladaju

7. poglavlje

Nakon primitka kraljičina pisma Gaspard je pohitao prema svojoj supruzi. Nisu se vidjeli točno tri tisuće šesto pedeset zalazaka Sunca. U sjećanju joj je ostalo njezino lijepo lice, očaravajuće pune usne, prodoran pogled plavih očiju i predivna kosa boje meda. Zamišljao ju je mnogo puta kao djevojku, sigurno još ljepšu nego prije onih tri tisuće šesto pedeset zalazaka. U sjećanje mu se urezao njezin bijesni pogled, iskre koje su sijevale u onom trenutku, trenutku bijesa, kada ju je podsjetio da je njegova supruga. A onu uvredu, njezino ismijavanje, kao mač probodoše njegovo srce. Nije to zaboravio, ali joj je oprostio, jer ipak, srce prašta, ali ne zaboravlja.

Toliko je razmišljao da je nije niti primijetio kako je stigao. Stajao je pred renesansnim dvorom, dvorom njegove supruge.

,,Gospodine Grofe!" nakloni se žena Gaspardu kada je ušao u kuću. Bila je niska, kratko ošišane tamne kose i topla pogleda.

,,Gdje je moja supruga?" upita odmah grof. Izgarao je od želje da ponovno vidi Margot, nije mogao čekati više ni trenutka.

,,Otišla je jahati, gospodine. Sad će uskoro stići" tek što žena to izgovori u sobu ušeta princeza. Sa šesnaest doba postala je krasotica, mnogo ljepša no što ju je Gaspard zamišljao. Kosa joj je bila upetljana od vjetra, rub haljine bio je blatnjav, a ispod ruba haljine nazirale su se i jahaće cipele. I tako u neredu, princeza je izgledala očaravajuće. Gaspard se ustane te poljubi princezi ruku,

,,Margot, drago mi je vidjeti te" pozdravi grof princezu, te je ostavi bez teksta.

,,Gasparde, vidim, govor ti se popravio" odgovori mi princeza nakon nekoliko trenutaka tišine.

,,Imao sam vremena za vježbu. A sad bih volio razgovarati s tobom" kaže grof s osmjehom.

,,U redu, pođimo u knjižnicu" reče princeza te ode u knjižnicu ne osvrćući se. Nije mogla podnijeti pogled Gaspardovih tamnih očiju, podrugljiv smiješak na njegovim usnama koje je zovu da ih poljubi.

,,Mama te poslala, zar ne?" ispali princeza kad su stigli u knjižnicu.

,,Moramo se vratiti na Dvor. A i da nije tako, svakako bi morala doći k meni u Cvjetni dvorac. Nismo više djeca. Tebi je šesnaest doba, meni osamnaest" objašnjavao je Gaspard. Iako je Magot bila viša od većine vila, nije bila viša od grofa. Da bi ga pogledala morala je podignuti glavu i to ju je živciralo, a njega zabavljalo.

,,Ti slobodno idi, ja neću. Želim živjeti ovdje dok ne postanem kraljica" odlučno izjavi princeza. No, nakon tih riječi uoči sažaljiv pogled svog supruga, što ju još više zbuni.

,,Ti znaš da kraljica ima još djece i da ti nisi jedina moguća nasljednica. Gle, moramo se vratiti na Dvor. Kraljica ima neku važnu objavu, a ti kao nasljednica moraš tome svjedočiti. Ne pristoji ti više život s ljudskom dadiljom" pokušavao je grof uvjeriti princezu. Znao je da će je na kraju morati silom odvesti, a to nije htio. Toliko je volio princezu, nije ju htio nikada povrijediti, nije ju htio odvesti na Dvor jer je znao da će tamo patiti.

,,Ali ja sam njezina nasljednica. Koliko znam, mama još nije promijenila odredbu po kojoj sam ja proglašena idućom vladaricom. A TI sigurno nećeš govoriti kako trebam živjeti!" poviče princeza te krene prema izlazu iz prostorije.

,,Margot" reče grof dovoljno glasno da ga princeza čuje. Od hladnoće njegova glasa malena se princeza zaustavi, u strahu se uopće pomaknuti.

,,Rekao sam ti da idemo na Dvor. Uredi se i siđi u predvorje, ondje te čekam. Do tada će ti osedlati konja" reče Gaspard hladnim zapovjedničkim glasom da se princeza nije usudila proturječiti. Ona je čitav život živjela po vlastitim pravilima, nesputana, slobodna, ali bez majčinske ljubavi.

,,U redu, ali ne noćas. Prenoćiti ćemo ovdje pa krećemo u zoru. U šumama oko dvorca je opasno noću" ipak progovori Margot. Više ju je bilo strah šume nego grofa, jer je znala, vjerovala je da joj on neće nauditi, a šuma će joj sigurno nauditi.

,,Hajde malena, ne moraš se bojati dok si sa mnom" reče grof te se priđe princezi. Želio ju je poljubiti, osjetiti svoje usne na njenima. Ali znao je da to ne može učiniti sad, ne dok i ona to ne želi.

,,Vau, velike mi koristi od tebe u šumi čudovišta, gnomova i kletvi" posljednju riječ princeza izgovori drugačije od ostalih, jer kletve su bile nešto od čega se nije moglo pobjeći niti razbiti.

,,Rekao sam da idemo odmah, i nije me briga za čudovišta ili čarolije" nastavljao je po svome grof, uopće ne slušajući princezine riječi upozorenja.

,,NE! Ti odi, ali ja ne idem" poviče princeza te ode iz prostorije. Uskoro osjeti grofovu snažnu ruku na svojoj, njegova ruka palila je kožu njezine.

,,Zašto me ne želiš poslušati?" shvativši da odupiranjem neće ništa postići, princeza pokuša na drugačiji način.

,,Molim te, Gaspard. Mene jako strah te šume noću, ne želim da nam se što dogodi, a još se nismo niti upoznali" dok je to govorila, polako se počela približavati grofu. Njezino ponašanje na trenutak zbuni grofa, te on pomisli kako i princeza nešto osjeća prema njemu, dok ne primijeti onaj pogled njezinih očiju, isti kao na dan njihova vjenčanja. Bijes, zgađenost, odbojnost.

,,Zašto se bojiš dok sam ja s tobom?" odgovori joj grof na isti način, dopustivši joj da misli kako pobjeđuje.

,,Mrzim te, mrzim morski krastavče" reče princeza, odjuri u svoju spavaonicu te zaključa vrata.

,,Margot otvori" poviče grof te udari o vrata. Na njegov udarac, princeza se strese, ali ne popusti.

,,Ne" odbije ona te grof još jednom udari.

,,Neću se maknuti dok ne izađeš" pokuša grof drugačije.

,,U redu, ne moraš. Ja imam krevet, ti pod" reče princeza te se odmakne od vrata. Shvativši kako ne može pobijediti ovaj put, grof se nasloni na vrata te sjedne na pod.

,,Gospodine grofe, pođite u svoju spavaonicu" na zvuk nepoznatog ženskog glasa, grof se trzne te podigne pogled, a malo dalje od sebe ugleda istu onu ženu koja ga je dočekala.

,,U redu je, ovako znam da mi princeza neće pobjeći" reče grof, žena kimne te ode.

,,Odi spavati" odjednom začuje grof princezin glas.

,,U redu je ovako, čuvam te od kletvi" odgovori joj grof, šaleći se s njezinim strahom.

,,Mrzim te, morski krastavče" reče princeza, prezirući ga zbog ismijavanja njezinih strahova.

,,Barem osjećaš nešto prema meni, Malena" odgovori joj grof, sretan što je ponovno s ljubavi svoga života, ovaj put zauvijek.