Prošla Budućnost

26. poglavlje

"Dragi putnici, javljamo Vam se s obavještenjem kako možete slobodno utonuti u svoje sjedalo i uživati u prelijepom zalasku Sunca koje ćete vidjeti sa svoje desne strane kroz nekoliko minuta. Uživajte, dame i gospodo." 

-kokpilotkinja zrakoplova Prošla Budućnost 

Nakon što sam sam sebe ulovio kako gledam kroz prozor i razmišljam što sam postigao u svojem životu, jednostavno shvatim da je Sofia bila sve ono što mi je bilo potrebno od samog početka mojeg shvaćanja što život nudi i koliko zapravo možemo patiti ako propustimo svoju priliku. 

Ona je ležala iza mojih leđa. Ja sam gledao prema svijetlima grada koji je tako ponosno uperio svoja svijetla da obasja sve ono vidljivo ljudima, ali tama je ostala iznad njega i ono nevidljivo. Ja, iz visine, vidio sam svoje propuste i svoju nagradu koja je lebdjela u tamnoj okolini. 

Sofia je moja nagrada, no jedino ja to mogu raspoznati jer sam dovoljno visoko nad svjetlima. Moje spasenje kojem sam težio kao Dante da bude u Laurinoj blizini. Moje svijetlo, moja tama koja nas je upravo obavila i neće pustiti sve dok Sunce ne počne svitati i počasti nas najljepšim i najčišćim bojama ranojutarnjeg izlaska. 

Pogledao sam je preko ramena. Nasmijao sam se jer ona... Dame i gospodo, ja to ne mogu opisati. Istovremena kazna i poklon. Prokletstvo i blagoslov. Ljubav i mržnja. Svijetlo i tama. 

Sofia Bošnjak. Ta sitna djevojka koja je jednim bijesnim ispadom zauvijek osvojila moje srce i pretvorila me u boljeg čovjeka. Zbog nje sam želio biti bolji čovjek - čovjek kojim će se ona tajno ponositi i kadikad se nasmijati zbog mene. 

Sad znam da sam postigao to jer, žena koja spava u mojem krevetu, je ista žena koja je rekla: "Ako se ne vratiš u krevet u roku sekunde i pol, donest ću Smješka u krevet."

Nasmijao sam se i vratio se u krevet koji je bio ugrijan njenom toplinom. Privukao sam se uz nju, a njena sitna leđa su se stisnula uz moja prsa. Ako je išta posjedovala, to je moć zavođenja. Smjestila je svoju glavu pod moju, a svoju guzu nabila na moje prepone. Prebacila sam ruku preko njenog struka, a ona se promeškoljila u mojem zagrljaju. 

Svježi i uspavani miris ljiljana razbudio je sva moja osjetila, a njena gola koža samo je potaknula osjećaje koji su divljali. "Tomislave", tiho je uzdahnula i ponovno je svojom guzom protrljala moje prepone. Prekrio sam njenu dojku svojim dlanom i nježno je uštipnuo za mekanu kožu. Ona je požudno uzdahnula i duboko udahnula. 

"Reci, malena?" Naslonio sam bradu na njenu glavu i zapetljao svoje udove s njenima. 

"Nemoj", odsječeno je rekla. 

"Ti si prva počela", šapnuo sam. Ona se tiho nasmijala. 

"Ali ti prvi završi."

I završio sam prvi na njoj.  Ujutro je rekla da se ne znam kontrolirati što je relativno i bila istina, no vidio sam onaj maleni osmijeh na njenim usnama. 

***

"Imamo poklapanje, gospodine. Znamo tko je žena."

Tomislav je gledao u park koji se pružao pred njime. Iako je park bio osvijetljen uličnim svjetiljkama, Tomislav se mogao zakleti da je s druge strane vidio ono što nije vidio već godinama. 

Bijela haljina se vijorila na blagom travanjskom povjetarcu. Tomislav je bio u sakou i hladnoća je prodirala do njegove kože, a bijela haljina na tom čudnovatom stvorenju bila je tanka, ali stvorenje nije drhtalo, nisu zubi cvokotali i nije trljala svoje nadlaktice kako bi se ugrijala.