Prošla Budućnost

34. poglavlje

"Dragi putnici, došlo je krajnje vrijeme da se vaš pilot i vaša kokpilotkinja vrate. Ovim poglavljem vas vodimo u samu završnicu. Dobro se svežite, vožnja postaje opasnija."

-kokpilotkinja zrakoplova Prošla Budućnost 

"Bit ćemo obitelj", zujalo je njezinim mislima. Beba, Tomislav i ja, prolazilo je njezinim mislima. Ništa ljepše, ništa dragocjenije nije zvučalo od te izjave. Sofia je držala Tomislavovu glavu na svojim grudima, osjećala je njegov vreli dah na svojim dojkama, koža joj se naježila od dodira nježnih crnih svilenih lasi, njegovo veliko tijelo odjednom je postalo još manje, lakše... Postao je manji od makova zrna bivajući tako u Sofinom naručju. 

Njegove dugačke noge postale su mlitave, mozak mu se pretvorio u kašu koja više nije bila sposobna upravljati njegovim tijelom. Trebao je čvrsti oslonac, trebao je biti bliže zemlji, trebao je povratiti svoju snagu, ali njezine riječi bile su jače, opasnije. Smrtonosnije. 

Nosile su otrov, bile su nagrizajuće, razarale su mu unutrašnjost. Bile su nešto što on nije želio. 

Sofia je osjetila Tomislavove dlanove na svojem struku, a njegovi prsti bili su kruti na njezinoj koži. Ranjavali su joj tijelo od težine i jačine njegovog stiska. Bilo je nešto loše u tome. Previše dugo je bio miran, sakrit licem od njezinog pogleda, a tijelo kao da mu se pretvorilo u veliku santu leda koju nije bilo moguće maknuti. 

Tomislav je duboko disao. Čvrsto je stiskao Sofin struk, a stisak je graničio s boli. Sofia je isprva mislila kako se borio s nečime unutar sebe, kako je pokušavao razlučiti što ih čeka u budućnosti u proteklih nekoliko minuta koliko joj je ležao na njedrima, ali stisak je bivao sve bolniji. 

"Tomislave, čekaj", prodisala je na trenutak i pokušala odvojiti njegove ruke sa sebe, no bezuspješno. Tomislavovi dlanovi kao da su se zalijepili za njenu kožu. 

"Tomislave, boli me!" glasnije je rekla. Tomislav je dublje prodisao, a onda mrvicu podigao glavu s njezinog tijela. Crne lasi su mu i dalje prekrivale oči i nije mogla vidjeti što se s njime promijenilo. Nešto avetinjsko je bilo u njemu. 

Nešto se promijenilo i to nešto joj se nije sviđalo. 

Šamar.

Jeziva tišina. 

Pogledi. 

Režanje. Podmuklo režanje je odjeknulo sobom, a potom se čulo glasno grebanje po vratima. 

***

Sofia je završila na lijevom boku. Noge su joj bile ispod tijela, lijevim guzom je doticala čupavi tepih, lijevom rukom je pridržavala svoje strahovito nemoćno tijelo, a desnom rukom se držala za obraz. 

Oči su joj se napunile suzama, obraz joj se žario, a zbunjenost joj je preuzela tijelo. Trznula je glavom da bolje pogleda u Tomislava koji je sad stajao na nogama. Njegovo visoko, dugačko tijelo kao da je nanovo dobilo na visini i postao još viši. Njegova crna kosa gorjela je crnim sjajem, a oči su mu bile odraz samog neprirodnog stanja. 

Tolika mržnja, zlo, odurnost i odbojnost su mu stanovali u očima. Gorjele su smrtonosnim paklom i bivale su sve gore. Nikakva naznaka dobrog ili onog starog Tomislava nije bila u njegovim očima. I to ju je strašilo. 

"T-tomislave?" promucala je gledajući ga. Nije ga prepoznala. To nije bio Tomislav koji se do prije nekoliko minuta veselio što će ona uraditi test i što je u njegovom pogledu vidjela svu nadu koju je ulagao da test bude pozitivan.