Prošla Budućnost

17. poglavlje

"Dragi putnici, do sad nismo imali većih problema, ali vaš kapetan je ozbiljno zabrinut jer se par osoba našeg osoblja ponaša nedokazano. Vjerujte mi, nemate razloga za brigu. Kapetan će problem što prije riješiti. Sad se prebacujemo na auto-pilot."

-kokpilotkinja zrakoplova Prošla Budućnost

***

Bijes. 

Strah. 

Želja. 

Sila. 

Agresija. 

I mogao bih do sutra jutra nabrajati što sam osjećao u tih deset minuta dok sam vozio poput luđaka prema bolnici. Sofia je u nesvijesti ležala na zadnjem sjedalu i znao sam da taj položaj nije dobar. Trebao sam biti kraj nje i iznova je provjeravati puls, zato sam i jurio do najbliže bolnice. 

Zvao sam Davida, vikao na telefon da pripremi sobu za nju i da doktori i sestre budu pripravni. Derao sam se na telefon dok sam objašnjavao kakva je situacija sa Sofiom. 

Kad su uzeli Sofiu iz mojih ruku, trebala mi je sekunda da postanem svjestan onog idiota, kriminalca i pedera koji joj je usipao drogu u piće. 

Bijes mi je potpuno zatamnio racionalno razmišljanje i u tom trenutku bio sam spreman ubiti. Viknuo sam da se pobrinu za nju, nazovu Petru i roditelje, a ja sam trčećim korakom išao prema svojem autu da se dokopam jebenog drogeraša i saspem mu zube u grlo. 

"Hej! Gdje si ti krenuo!?" David je viknuo za mnom, ali nisam se obazirao. 

U mojem umu je pulsiralo: Ubi. Izubijaj. Ubi. Ubi. Ubi. I bio sam spreman ubiti jer su dirali u nju. Dirali su u meni sveto. Dirali su moju Sofiu. Moju! 

Znao sam da se ovakvo ponašanje nikad nije javljalo u meni i da je bilo strano, prvo mom tijelu, zatim meni samome, ali sam vraški uživao u tom osjećaju snage i adrenalina koji mi je kolao žilama. Imao sam osjećaj da sam mogao raspoloviti čovjeka koliko sam bio bijesan i razljućen. 

Dopustiti da nju netko dodirne na onakav način, istog trena si je potpisao smrtnu presudu.

I ja sam je bio spreman izvršiti!

~~~~

Tomislavov bijesni auto je zakočio ispred kluba, a on je samo milisekundu poslije izašao iz auta i poput pomahnitale zvijeri pošao prema klubu. Putem se čuo s menadžerom koji mu je rekao da je peder bio bačen u jednu od prostorija koje su služile zaposlenicima.  Iskreno, Tomislav se veselio kao malo dijete varalici što će moći liku ili sasipati zube u grlo ili mu slomiti nos toliko jako da će mu ga morati odstraniti ta će izgledati poput jebenog Voldemorta. 

"Gdje je?" upitao je zaštitare, a preko njihovog ramena je vidio menadžera. Zaštitari su ga propustili, a on je dugim, krutim korakom koračao prema čovjeku. Bijes mu je u potpunosti zatamnio oči. Više ondje nije postojala nježna srebrna boja gdje si se mogao izgubiti u mjesečini, već samo crnilo koje te je uvuklo u vrtlog iz kojeg se nisi mogao spasiti. 

Menadžer je kimnuo glavom i poveo ga kroz mračni hodnik. 

Tomislav nije ni primijetio da je disao poput životinje koja je pretrčala kilometre i kilometre divljine sve dok nije udahnuo još dublji uzdah kad je menadžer stao kraj vrata iza kojih se skrivao. 

Prije nego što je ušao u prostoriju, pogledao je u menadžera i rekao: "Poslije ovoga ide u zatvor gdje će biti stavljen u ćeliju s ostatkom zatvorenika. Vjerujem da imaš prijatelje u policiji koji će prihvatiti to da je dobio batina od zatvorenika."