Prošla Budućnost

27. poglavlje

"Dragi putnici, opet zalazimo u drugi dio oluje. Pošto znamo kako na Vas utječu promjene koje se dešavaju u avionu, ipak ćemo Vas ponovno zamoliti da se dobro namjestite i zakopčate pojas istog trena. Vjerujemo kako će oluja biti jaka te da neće uskoro prestati."

-kapetan zrakoplova Prošla Budućnost 

Selma je osjećala hladnoću kako joj se izmjenjivala sa strahom. Prsti na rukama su joj bili hladni i uzaludno ih je pokušala ugrijati. Srce joj je udaralo kao da ju je gonila zvijer, a noge su joj drhtale. Mišići su joj se grčili i nemirno je sjedila, no nije se smjela pomaknuti. 

Strah joj je paralizirao nekadašnju snagu i volju da sve privede kraju, a onda je napravila kobnu pogrešku koja ju je dovela do sadašnjeg stanja. Mozak joj je pokušao smisliti najbolji i najpametniji izlaz iz situacije, ali ništa joj nije moglo pasti na pamet. 

Kraj nje su sjedila dvojica muškaraca u crnom odijelima ispod čijih je sakoa bila ispeglana bijela košulja i crna kravata. Iz uha im je izlazila prozirna plastična žica i nestajala u sakou sa stražnje strane. Obadvojica su bili odvaljeni od planine. Sa širokim ramenima, velikim torzom i dugačkim nogama, izgledali su poput divova, a ona, onako visoka jer je nosila štikle, doimala se još nižom i manje zaštićenom. 

Sva je drhtala jer je znala da je zaribala i da će je kazna uskoro stići, a izvršitelj kazne se vozio u autu iza. Selma kao da je mogla osjetiti Tomislav pogled kroz dva debela, neprobojna i crna stakla kako joj je prži stražnju stranu vrata i prži joj kožu. Nije mogla dobro progutati jer joj je grlo bilo suho jednako kao i usnice. 

"Gdje me vozite?" pokušala je da joj glas zvuči snažan, ali uzalud. Bila je poput ranjene ptice u zubima predatora. 

Tomislav je vozio u autu iza, a papiri su mu bili rasprostrti preko koljena. Gledao je Selmin profil, pregledavao ga i pokušavao uvidjeti gdje se potkrala pogreška. Pregledao je i njenu psihoanalizu, čitavu njenu prošlost prešao dvaput i već mu zavrtjelo u glavi. 

Psiholozi nisu uspjeli sastaviti dobru psihoanalizu jer je dosje bio besprijekoran pa je zato i psihoanaliza bila bez ikakve greške, ali Tomislava nikad nije varao osjećaj. Znao je da s ženom koja mu je do prije mjesec i pol dana bila ljubavnica, nešto ne valja. 

I bio je ljut. Bio je nenormalno ljut i bijesan. Njegove zjenice su se posve suzile, a crna boja je prekrila srebrnu kao da je s pravom preotela to mjesto. Bijes mu je hujao venama i poharao svako područje u kojem je bilo neko suosjećanje. 

Vidio je koliko ga se Selma preplašila. Mogao je nanjušiti njezin strah, osjetiti ga pod svojim jagodicama. I bilo mu je drago. Zaboga, uživao je što su ga njene oči gledale kao Presuditelja. U dosjeu je pisalo da joj je IQ 90 što je u pravilu bilo dovoljno da shvati kako je ono što radi loše i kako ne bi to smjela raditi. Tomislav je shvatio kako za ubojstvo i pokušaj ubojstva moraš biti jedino glup. 

No, zapravo joj se i divio jer je toliko dugo bila slobodna. Od prvog napada na Sofiu tako što je unajmila Nikolu Bilića do sad kad je pokušala pobjeći jer je shvatila da je negdje fulala. Tomislav se zapravo veselio kao malo dijete što će konačno razgovarati s njome u četiri oka, a potom je strpati ondje gdje i pripada - u zatvor s jako velikom kaznom. 

Sklopio je fascikle u istom trenutku kad mu je zazvonio mobitel. 

Mario Kralj, pisalo je na zaslonu. Uz duboki uzdah povukao je zelenu slušalicu.

"Imaš li je?" bez ikakvog pozdrava začuo je ženski glas. Namrštio se istog trenutka shvativši da je Petra došla do Marijevog mobitela. To nije trebalo niti njemu niti Mariju, ali vjerovao je kako se Mario nalazi negdje u blizini. Znao je da supružnici Kralj dijele sve između sebe, tako da se nije trebao čuditi da je Petra saznala da je Selma uhićena.