Prošla Budućnost

19. poglavlje

"Dragi putnici, govori Vam autorica: ~Između žene i muškarca dogodi se vrhunac snaga. Kad žena zavoli, ona postane jača od čelika jer muškarac postaje njen izvor snage. Kad muškarac zavoli, on postane još jači jer je odabrana žena kraj njega.~"

-kapetan zrakoplova Prošla Budućnost 

Zapravo smiješna je to priča. 

Započela je još dok sam imao pet godina (roditelji su mi pričali, a postoje i snimke). Uzeo sam djedovu staru violinu i prebirao po žicama. Po one četiri trošne stare žice s kojih nije trebao izaći nikakav ton. Očekivao sam se da će se violina raspasti jer je bila jako stara. 

Sva je bila izblijedjela i žuta. Izgubio se onaj sjaj crnog drveta kojeg je imala prije dosta godina, a najviše me fascinirala djedova rezbarija po njoj. Nije se samo ondje nalazilo nagnuto slovo S, već i bakino ime. 

Kad sam upitao djeda zašto je uništio takvo drvo, djed je sa sjetom pogledao prema staroj violini i žicama koje su se trebale pretvoriti u prah. "Pripada tvojoj baki, Tomislave." Djed je tada rekao. 

"Kako kad je tvoja? Tata mi je rekao da je tvoja", odgovorio sam. Djedove oči su se zamaglile od nekog sjaja kojeg tada nisam razumio. Razumio sam ga tek godinama kasnije. Jednako tako sam ga poželio pitati što mu je s očima, ali djed je taman progovorio: 

"Svaka nota koja je proistekla s tih žica, Tomislave, pripada tvojoj baki."

Nisam tada ni razumio kako nešto nekome može pripadati. Jest, meni je pripadao bager i on je bio opipljiv poput violine, ali nešto s djedovim glasom tad nije bilo u redu. Uvijek sam ga želio zapitati što je bilo,no on kao da je znao što mi je u mislima pa je brzo prebacio temu. 

Nikad ga nisam pitao, a sati podučavanja pretvorili su moj petogodišnji život u nešto bitno. Djed je govorio kako je i sam započeo svirati od male dobi i da je bio vraški dobar violinist, ali onda je odjednom prestao. Nikad mi nije rekao zašto, no ja sam sebično uživao u svakom pomaku gudala po žicama i maksimalno živio. 

Brzo sam svladao tehniku, a djed me je naučio čitati note. Znao sam ih bolje čitati od slova, a o pisanju da vam ne govorim. Lakše bih prepisao notne zapise, nego išao prepisivati neki tekst. Roditelji su se ljutili na djeda, ali djed ih nije doživljavao ni pet posto. Ja sam svakako uživao. 

Svirao sam Vivaldia i Četiri godišnja doba kao profesionalac, Niccolo Paganini je bio mala beba za mene kako je djed rekao, a ja sam se uskoro s violine prebacio na klavir. 

Oduševljavale su me crno-bijele tipke i velika drvena kutija koja je ličila na polegnutu harfu. Obožavao sam sjediti za klavirom, prelaziti preko tipki kao da sam rođen s njima i gledati u svojeg djeda koji je blistao gledajući me. Svaki put kad bi moja izvedba bila vrhunska, njemu bi se onaj sjaj pojavio u očima. Ja sam se uvijek nasmiješio. 

Sad, u svom stanu imam i klavir i violinu koje rijetko kad sviram. Znam da me one tipke preklinju da ih dodirnem ili žice da ih samo jednom gudalom pomilujem, ali više nemam snage. Nemam snage ponovno sjesti za klavir jer znam da ću ponovno vidjeti onu malu djevojčicu blijedo-zlatnih kovrčica koja bude trčala negdje u daljini. 

Možete me proglasiti ludim i zatvoriti, no ja vam se kunem da sam je vidio. Bila je udaljena od mene više od petnaest metara i nosila je neku bijelu haljinu koja je lepršala oko nje. Isprva sam pomislio da sam doživio blizak susret sa smrću i da sam umro svirajući, no shvatio sam da moji prsti i dalje prelaze preko tipki, a malena djevojčica ne dozvoljava da prestanem svirati.