Prošla Budućnost

28. poglavlje

"Dragi putnici, pošto vam Vaš kapetan nema ništa pametno za reći, dozvolite mi da Vam se obratim s par riječi: 'Pred nama je jedno vrlo lijepo razdoblje u kojem ćemo svi napuniti svoje baterije jer, eto, Sunce je pred nama, oluja je daleko ispred nas. Vaš kapetan se slaže sa mnom, tako da prebacujemo avion na autopilot i svi zajedno se odlazimo odmoriti na jedno malo duže razdoblje. Zahvaljujemo i do sljedećeg javljanja, ostajte nam dobro.'"

-kokpilotkinja zrakoplova Prošla Budućnost

Sofia je otvorila svoje oči. Vani je pala noć. Vedra noć. Sofia je mogla vidjeti sve obrise u spavaćoj sobi. Veliki prozor su osvjetlali sobu takvom noćnom jačinom da je svaki obris bio kao da je živ. 

Tomislavova spavaća soba bila je jednostavna. Jedan veliki bračni krevet koji je bio uza zid, veliki plakar u kojem je bila sva Tomislavova odjeća, polovica Sofine, a plakar je bio nasuprot prozorima. Dva noćna ormarića na kojem su bile noćne lampe i nasuprot kreveta bio je veliki toaletni stol kojeg je Tomislav prije nekoliko dana naručio za Sofiu. Bio je jednostavan s velikim ogledalom, nekolicinom ladica u kojima je bila njena šminka i sav ostatak potrepština, a nekoliko parfema bilo je ispred ogledala. 

Uspravila se na krevetu, plahtom prekrila grudi i pogledala preko svojeg ramena. 

Tomislav je ležao na leđima. Jedna ruka mu je bila kraj glave, druga preko trbuha, lijeva noga skvrčena u koljenu, a desna ispružena. Plahta mu je bila navučena preko polovice trbuha te je otkrivala njegovu tetovažu. Sofia se ponovno zagledala u tu tetovažu. Bilo je nešto što ju je povezivalo s njome, nešto što je trebala znati, a Tomislav je uporno šutio i govorio u zagonetkama. 

Mrzila ga je zbog toga, ali i neizmjerno mnogo obožavala. I voljela. Voljela je ona njega oduvijek i on je oduvijek bio taj njezin trn u oku zbog kojeg je neprestance žmirkala i pokušala ga se riješiti, ali nije uspijevala. On bi uvijek našao način da ostane taman joj morao prouzročiti ozbiljnu ozljedu. 

Sofia je duboko udahnula i glava joj je klonula na prsa dok joj je osmijeh krasio lice. Iako se osjećala poput štreberice koja je uspjela izgubiti nevinost s najpopularnijim dečkom u školi, osjećala se zapravo ispunjeno i zadovoljno jer taj dečko nije šarao okolo zbog nje. 

Povukla je plahtu na sebe, omotala se oko tijela i prišla prozoru. Pogledala je na živahne ulice Zagreba i shvatila da se u Tomislavovom stanu nalazi sve što joj je potrebno za ostatak života.

Imala je Smješka koji je danonoćno nervirao Tomislava. Imala je veliku kuhinju u kojoj je mogla kuhati, veliku kupaonicu u koju je mogla stati čitava nogometna ekipa, veliki dnevni boravak gdje je mogla vježbati jogu, izležavati se. Imala je i veliki čupavi tepih gdje je mogla sjediti bez straha da će se prehladiti. Imala je i veliku spavaću sobu koju je dijelila s Tomislavom. 

Čovjekom koji je ušao u njezin život tako što je pregazio njenog najdražeg ljubimca. Čovjek koji joj je priuštio takvu jedinicu da je morala vježbati duplo više i zbog čega je na kraju pokupila pohvalu od profesorice. Čovjek koji je njeno tijelo budio na toliko načina za koje nije ni znala da postoje. Čovjek koji je kroz raznu svađu i prepirku pokazivao svoju pravu prirodu koju je ona zavoljela. Čovjek koji joj je slomio srce takvom jačinom da ju je odagnao drugom u zagrljaj, drugom čovjeku prema kojem nije gajila ni zrnce ljubavi. 

Postala je toga svjesna davnih dana. I donijela je svoju odluku još davnih dana, samo je sad postala svjesna iste. 

No, koliko je god ona željela reći Josipu, toliko je bila nestrpljiva da s Tomislavom pobjegne iz grada i nakratko se sklone bilo gdje. Voljna je s njime ići i na kraj svijeta ako se njemu prohtije.