Prošla Budućnost

3. poglavlje

jesen, studeni, 2007. 

"Mrzim ga! Mrzim ga! Mrzim ga! Mrz..." Sofia je ponavljala vrteći se u krug po sobi. 

"Do kad misliš to ponavljati?" Petra ju je pogledala preko knjige. 

"Dok se god idiot ne pokaže doma! Zadavit ću ga kao gusku kad ga vidim!" Sofia je urlala. Petra je preokrenula očima. Njena sestra otkako je došla iz škole, bila je uzrujana. Naime, dobila je jedinicu iz kemije. Možete samo pogađati čijom zaslugom! 

A ona mu je vjerovala! Za samo taj jedan zadatak, ona mu je povjerila svoju ocjenu...

"Eno ga!" viknula je Sofia. Potrčala je prema vratima, ali Petra ju je povukla za ruku. "Pusti ga da bar dođe k sebi, Sofia. Čovjek je sad došao s posla. Pusti ga da se bar najede"

Sofiine zelene oči bile su vatrene. Bila je prepuna bijesa i željela ga je iskaliti na Tomislavu. Taj kurviš usudio se to napraviti, a prolazio je sa svim desetkama na fakultetu! Namjerno je to napravio. Bila je toliko ljuta da je stvarno bila sposobna njegovog tintilinića odrezati, servirati ga na tanjuru i natjerati ga da to pojede. 

Sofia, odvratna si! Primiri se!, njena podsvijest se javila odmah nakon te pomisli. Tren kasnije je shvatila da je u pravu. Takvo što je odvratno, ali kad je on to napravio... 

"Taman ga natjeram da se zaguti hranom." Sofii je osmijeh zaplivao u očima. Naučila je primjenjivati prvu pomoć, ali znala je da je Tomislav sposoban sam na sebi izvesti Heimlichov zahvat. Ipak, sad je čovjek postao doktor, magistar i sad je polagao da mu na pločici piše: prof. dr. sc. Tomislav Kovač dr. med. 

Točno joj se povraćalo od tog njegovog isprsitnog ponašanja. Nije joj bilo jasno kako čovjek može biti toliko razuzdan, svake večeri spavati s drugom ženom, ne imati vremena za učenje, a opet sve prolazi s najvišom ocjenom i za sve drugo ga boli kita. 

Valjda mu je seks davao fotografsko pamćenje i snage da uči potrebno gradivo. 

"Sofia..." Petra je zacviljugala. 

"Ne želim slušati tvoje prodike. Razriješit ću to s njime, a onda ću mu zavaliti takvu šamarčinu da se neće dva dana oporaviti." Sjedinjavanje Sofiinog dlana s Tomislavovim obrazom je bilo nešto što nitko nije želio propustiti i jednako je tako postojala mogućnost da se međusobno poubijaju (u doslovnom smislu), no oni dvoje su to sami morali riješiti. Bez Petre koja im bude držala svijeću. 

Bilježnica iz kemije je bila pod rukom kad je izašla iz kuće.

Tomislav je došao mrtav umoran iz bolnice. Leđa i ruke su ga boljeli kao da je na njima nosio ormar, no ni njegove duge noge nisu bile pošteđene umora. Čitav dan je jurio s jednog kraja bolnice na drugi, a u međuvremenu je stajao kraj pacijenta i pomagao doktoru. 

Usavršavao je svoju specijalizaciju za kirurga. 

Čim je dobro rukovao svojim kurcem i dok ga je stigao na vrijeme izvući i dok mu se ruke nisu tresle, mogao je biti kirurg. Sofia mu je to jednom prilikom rekla, no naravno nadodala je još neke svoje riječi. 

Sofia... Prokleta bila ta djevojka zelenih očiju u kojima je gorjela vatra. 

Naručio je pizzu jer nije bio dovoljno strpljiv da si išta napravi za jesti, no kad se poželio izvaliti na kauču, bijesna zvonjava njegovog zvona narušila mu je mir. 

Pogledavši kroz špijunku vidio je Sofiino bijesno lice. Ona je bila zadnje što mu je trebalo tog dana. Znao je da će ga raspaliti, da će ga nagnati da udari šakom u zid samo kako bi spriječio da ga bijes obuzme. No, zbog njenog fizičkog izgleda, morao se držati na sigurnoj udaljenosti.