Prošla Budućnost

18. poglavlje

"Dragi putnici, Vaša autorica Vam govori: ~Rane zacjeljuju, samo treba vremena. Ljepota prolazi, samo treba vremena. Vječnost dolazi, samo strpljivo čekajte. Ljubav ostaje. Ona je most preko vječnosti do potpunog blaženstva. Ona je neiskvarena.~" 

Nisam nikad osjećala toliku snagu. Nikad prije nisam bila toliko snažna i moćna. Nikad prije nisam mogla pomaknuti planinu, a to sam uradila. Namučila sam se, proživjela muku koja mi je donesla snagu i vjeru u bolje sutra. 

Postala sam snažna toliko da sam mogla nositi čitavu Zemlju na svojim plećima poput Atlasa. Svoju kaznu. Svoje prokletstvo. Zbog njega sam postala snažna, a kraj njega slaba. 

Kad sam bila manja, mislila sam da ako dovoljno raširim ruke, da ću moći obgrliti čitav svijet i pružiti bar malo dobrote, da će netko pronaći sigurnost u mojem zagrljaju. 

Sad je meni potreban zagrljaj. Sad je meni potrebno da me netko zagrli, da me obujmi svojim rukama, stisne i samo šuti. Sad sam slaba jer je snaga iščeznula iz mene kao da nikad prije nije postajala. Ponovno sam se vratila na početak. Ondje gdje je prebivalo crnilo. Ondje gdje nije bilo svjetla ni vodilje ni opasnosti. 

Bila sam sama, napuštena. Živjela sam sama, slomljena i uništena iako je veselje cvalo oko mene, iako sam imala ljude koji su me voljeli, iako sam bila nasmijana. Živjela sam poput gubitnika, izgubljena i izubijana. 

Kažu da u životu imate 3 ljubavi: 

                       1. Prva

                       2. Nemoguća

                       3. Prava

Ja sam imala svoju prvu ljubav koja je bila nemoguća i prava. Imala sam njega u šaci iako je bio daleko. Imala sam njega u svojem srcu iako ja nisam bila u njemu. Pripadao mi je iako ja nisam pripadala njemu. 

Moja duša je sagriješila. Moja duša se omotala oko njegove. Moja duša je povjerovala, zaljubila se i pripala mu. Moja duša je postala njegova. 

I odlaskom sam ostala bez nje. Prisvojio ju je kao da mu pravom pripada i odnesao je ostavivši me da lutam tražeći njega u drugima. 

A moja želja svih ovih godina je još jednom otići u njegov zagrljaj bez bojazni da ću biti izdana i otkrivena i prepustiti se Smrti. Umrijeti ondje gdje sam oživila. 

"Molim te... Malena... Molim te... Ja te trebam... Trebam te da pokorimo svijet zajedno. Trebam te da živim. Trebam te, Anđele, više od ičega. Anđele, poleti mi. Dođi. Vrati se. 

Anđele!"

Taj glas... Bože, nikad neću zaboraviti taj glas.  Pokušavala sam se oduprijeti tami i skučenom prostoru. Pokušala sam ostati na jednom mjestu, ali bila sam povučena u vrtlog Smrti. 

"Spasi me!" Kriknula sam. 

***

Vrlo zgodna žena je ušetala u predvorje privatne bolnice. Obučena u crni baloner koji nije bio otkopčan odavao je ženinu vitku i zavidnu figuru tijela. Ljubičasta svilena košulja sakrivala je njene velike grudi, a crni visoki šos je otkrivao široke bokove. Visoke crne potpetice izdužile su joj duge noge, a lupkanje potpetica doprinosilo je njenoj ženstvenosti i samouvjereno arogantnoj prirodi. 

Smeđa, ravna i pažljivo počešljana kosa joj se spuštala niz leđa i grudi. Njen pogled bio je opojan i slao je otrove u bilo čije oči koje su je odmjerile. Muškarci su se okrenuli za njome, a ni ljubomorne žene nisu ostale ravnodušne prema takvoj ženi.