Prošla Budućnost

36. poglavlje

"Dragi moji, uživajte jer je ovo posljednje poglavlje!"

-autorica Prošle Budućnosti

"Ako želiš da tvoji roditelji prežive, Sofia, nacrtaj se kod mene u stanu za pola sata."

Sofii su se noge odsjekle. Na trenutak je zaboravila disati. Strah, panika i mračna uznemirenost su joj se zavukle u tijelo prije nego što je trepnula, prije nego što je Josip završio rečenicu. 

Iako je bio nepoznat broj, znala je da je to on i prije nego što je prihvatila poziv. 

Počela je ubrzano disati. Osjećala je srce kako joj udara u glavi, kako njezine jagodice pulsiraju. Osjećala je svaki pokret u stanu, a svaki taj pokret kao da se smrznuo ili je prebačen u najsporiju brzinu reakcije. 

Sofia je od šoka sjela na trosjed. Dlanovi su joj se oznojili. Osjetila je grč u želucu, crijeva su joj se zapetljala, a ona je osjetila enormnu bol. Kao da ju je netko udario ondje. I bol nije bila lijepa, štoviše bila je slična kao da su joj upravo zaprijetili smrću. 

Kontrola, Sofia. Možda blefira. Zovi Tomislava! 

Ali tijelo joj se smrznulo. Osjećala je drhtavost u bedrima i nemirnost u istima. Prsti su joj se ohladili, a lice joj je buknulo od vatre iako je izgledala blijedo. Osjećala je da istovremeno gori i smrzava se. 

"Š-što?" promucala je. Jezik joj se naglo zadebljao. Bila je u društvu ljudi koji su mucali. Znala je kako se oni osjećaju i sad se ona tako osjećala. Grlo joj se stiskalo, pluća su tražila zrak, tijelo joj je tražilo oslobođenje i saznanje da Josip govori laž. 

Trebala je da to bude laž. 

"Čula si me, ljubavi. Dođi k meni i tvoji roditelji će preživjeti. Imaš točno pola sata da se spakiraš i dovučeš svoje lijepo dupe ovdje ili ne odgovaram za svoje posljedice." Ponašao se kao da su u njemu dvije osobe. 

Znala je da ne smije njemu doći sama. Znala je što je on i kakav je. Opasnost, Sofia. Opasan je. Blefira. Blefira! Njezino tijelo je vrištalo, ali mozak joj je bio zapetljan. Svaka misao joj je isparila. 

"Želim ih čuti!" buknula je najednom. "Ako su kod tebe, daj mi ih na telefon!" 

Začula je duboki, posprdni uzdah pomiješan sa smijehom s druge strane. "Hajte, kćer vas želi čuti." Čula je, ali se u sebi molila da nisu ondje, da neće čuti njihov glas s druge strane. Bila je prestrašena i odjednom je postala svjesna kakvo je sranje pokrenula onog trenutka kad je popričala s njime. 

"Sofia...", njezina mama je zajecala s druge strane. Bio je to Lucijin glas. Taj glas koji je bio prožet ljubavlju i nježnošću. Glas koji ju je svaku večer, dok je bila manja, uspavljivao i poželio joj Laku noć. To je bio stvaran majčin glas. I plakala je. "Mama, je li to što napravio? Je li tata s tobom?"

"Tata je tu i Sofia...", majka je ponovno zajecala, ali glas joj je bio snižen od same granice bijesa. Sofia je vjerovala da gleda u kurvinog sina. "Ne dolazi ovamo. On je..."

"Dobro, čula si ih. Dolazi ovamo ili ću ti snimiti kako prvo ubijam tvoju majku, a onda tvojeg oca! I zapamti, kažeš li kome, znat ću!" Josip je viknuo, a onda munjevito poklopio slušalicu. Sofia se stresla. Nije postala svjesna suza da joj klize niz lice sve dok jedna nije kapnula na hladnu ruku. Smješko je stao ispred nje, gledao je zbunjenim pogledom, a Smješkica je bila malo dalje, jednako zabrinuta. 

Obadvoje su znali da nešto nije u redu, ali Sofia je znala da ne može i ne smije samo sjediti. Onaj vražji izrod, ono kopile, onaj vrag je držao njezine roditelje, a ona nije znala što da radi. Mozak joj se odjednom zapušio od rada, a pred očima je vidjela samo jedno - Spasi ih! Znala je da nije podobna, da nije profesionalna, da nije trenirana, ali njeni otac i majka su joj dali toliko toga.