He's no good

29. Godine

"Ne moraš oblačit' štikle ako ne želiš, ipak nosiš dugu haljinu."

Znate, ako ste kao ja, onda se ne zaljubite na prvi pogled. Ne zaljubite se u izgled, ni kad vam dođe i kaže da ima para k'o blata, jer se smatrate vrijednijom od toga. Pa nisu žene da ne kažem. Ne sve barem. Nema smisla ovo sve što pričam. Nekad se čak ni u karakter ne zaljubite. Glupo je ovo uopće govoriti. Težite savršenstvu. Onom koje postoji samo u našem svijetu mašte. Barem tako mislimo. (Moj trenutak slabosti)

Moja mašta je postala stvarnost kad sam upoznala Marka. Ne baš u onom trenutku kad sam ga upoznala, ali kako je raslo naše prijateljstvo, samim time je i moja ljubav prema njemu. U ljubavi, zaljubljenosti, smo naučili voljeti sve one mane i vrline i to je cijela poanta, zar ne?

Skoro godinu i pol smo zajedno.

Da. Vrijeme leti. Život leti. Uskoro ćemo i školu završiti. Tko zna što će onda biti s nama. Oboje smo sportaši koji ne žele odustati od svojih, takozvanih, karijera koje su tek pred nama, nadam se. Koliko god želim biti s njim, ipak mi je teško zamisliti da ne igram odbojku. Ali nekad se vrijedi žrtvovati, valjda? Zbog jedne ljubavi ostaviti drugu? Nije se još ništa dogodilo, ne brinite.

Maturalna večer. Kraj još jednog poglavlja našeg života kojeg moramo ostaviti iza sebe. Prisjećat' ćemo ga se, kao i svi. Možda za 50 godina budem sjedila ispred peći u kući, s Markom kraj sebe i možda se budemo smijali svim budalaštinama iz sretnijih dana?! Vidjet' ćemo.

Marko već ima vozačku i pušta one trodnevne bradice koje su jako...ugh... Znate šta mislim.
I on je odrastao. Po izgledu. Ali ostali smo djeca u srcima. Prošlo ljeto smo bili zajedno na moru i gradili smo dvorce od pjeska, i gradove, podzemne garaže, čak smo njegovoj sestri barbike ukrali.

"Doživi mee!" Mahao mi je rukama pred očima. Pogledala sam u njega i nasmiješila se. Shvatila koliko puno zapravo imam. On mi je i sam to često znao govoriti. Pogotovo kako je zahvalan što me ima. Nekad ga nisam razmujela, pa bi mi on sam pokušao objasniti. Sve je to opet imalo veze sa Dominikom:" Kad sam njega izgubio, pokušao sam ostati zahvalan za ono što imam jer sam znao kako brzo sam sve to mogao izgubiti."

"I znači, ne nosiš štikle?" Sjedio je na mom krevetu i buljio u mene. Vidjela sam ga u svom ogledalu, iako sam većinu svoje pažnje posvetila haljini. Gladila sam ju rukama i odlučila:" Nosit ću štikle. Eto bar jednu večer u svom životu. Neće valjda biti toliko strašno."

"A znači, nećeš na našem vjenčanju nosit štikle?"

"Vjenčanju?"

"Pa da. Šta si mislila da ćemo zauvijek ostati dečko i cura?"

"Ne, ali nisam razmišljala o vjenčanju, pa pobogu nemam ni 20 godina. Ali vidim, ti jesi."

"Nekad bi mi znalo doći u glavu dok bi svirao."

(...)

Izašli smo iz auta i kraj te dvorane gdje se održavao maturalni ples, bilo je maleno igralište na kojem je bilo par dječaka i djevojčica.

Marko me povukao za ruku, a ja sam se skoro strovalila preko haljine. I uz to, nisam baš bila najstabilnija na štiklama.

"Dečki, može lopta?" Upitao je pa su se počeli dodavati. Marko je tehnicirao, pa meni dodao loptu.

"Čekaj." rekla sam i lagano podigla haljinu i skinula štikle, te i sama počela tipkati. Nisam neki stručnjak u nogometu, ali izgurala sam 8 komada.

Počeli su pljeskati i smijati se, i ja skupa s njima.
Marko je stavio ruke u džepove i smijao se na jednu stranu usne.
Oni su nastavili igrati, a ja sam sjela na tribine i gledala ih. Došao je Marko do mene i kleknuo na jedno koljeno.

Srce mi je počelo lupati užasno brzo, ali samo mi je došao pomoći obuti štikle.

Pepeljuga i princ.

(...)

"I šta ćemo sad?" Sjedili smo na klupi u parku ispred dvorane i razgovarali.
"Ić' doma?" rekla sam upitno.
"Ma mislio sam inače. Škola je gotova."
"A too, a ne znam, šta nam život donese." Umukla sam na par trenutaka pa nastavila čvrsto stiščući Markovu ruku:" Zašto sve ovo izgleda tužno? Pa moramo bit sretni šta nismo pali razred ili slično i šta smo završili ovakvo nešto hah. Kad sam došla prošle godine, mislila sam da se neću uklopiti i da ću uvijek biti neki outsider, neko na kog bi svi čudno gledali, ali upoznala sam tako prekrasne ljude s kojima sam zajedno čudna šta je još bolje." Oboje smo se nasmijali.

Znate, kad ste dijete, nije vas briga za račune, ni šta će te sutra kuhati za ručak, ni koliko se rano ujutro morate ustati da ne bi slučajno zakasnili na posao. Mi smo to ustajanje učili sa školom, no, nije to bitno, nego kako odrastate, ne veselite se više sitnicama kojima ste se veselili kao djetetu, zar ne? Nisam ja to prožvijela još, niti želim. Ja se bojim odrasti, iskreno. Tko će meni kuhati? Pa kuću bi zapalila. Tko će me buditi? Alarm ne čujem ujutro koliko čvrsto spavam. Računi? Jedva da znam koliko je dva plus dva. Ne znam ni šta su režije.

Ali eto, sad imam sreću živjeti sa roditeljima u velikom gradu u kojem mi je na neki način, sve na dohvat ruke, pa se ne moram brinuti za sve one gluposti.

I onda se sjetim Marka. On iz dana u dan postaje sve bolji i bolji nogometaš. Uživa u toj igri. Želi igrati u velikim svijetskim klubovima. Želi da mu pamte ime. A ja želim biti uz njega u svemu tome.

"Kineziologija?"
"Na jesen. Ti?"
"Samo nogomet. Ako se dovoljno jako potrudim, tko zna. Možda već iduće sezone budem igrao u nekoj od Liga petice."

Pratiti njega u svemu tome ili i sam pokušati ostvariti što i on? Možda da i mene pamte kao veliku odbojkašicu, a ne samo djevojku slavnog nogometaša...

____________________
(A/N)
Kasnim dva tjedna sorry haha