Secret Stalker (HWMD 2.) /z.m./ (Završena)

Chapter 15.

Znam da pišem nerazumljivo i to često. Izvinjavam se. Uglavnom. Ema nije znala da su se oni spasili zato je pokušavala ustaviti rušenje. Zgrada se srušila i krivila je vozača...onda ih je vidijela da ih je Carla pronašla. Nadam se da je sad jasnije.

Chapter 15.

-''Što ovakvo se više ne smije ponoviti.''- Smrknuto ju je pogledao, dok je njegov glas sadržavao sve osim normalnog upozorenja. Točno je znala na što je mislio. Na udarac kojeg je uputila vozaču. No, u tom trenutku je nije bilo briga za posljedice. To je napravila refleksivno. I sad se čudila da jedna od osoba koja ju najviše mrzi u agenciji, nije otrčala šefu ili možda čak i odletjela na nekom šarenom ćilimu te mu se ulizivala u dupe. Ubistvu zašto to ne napravi?

-''Da, gospodine.''- Odlučno reče.

-''Jeste li uopšte svjesni da ste mogli završiti na sudu zbog tog napada? Imate sreću da je vozač bio razuman i neće vas prijaviti...''- Ah, u tome se krio razlog da ne trči šefu. Za trenutak ušuta, pomno spajajući obrve. -''Što vas cijelo vrijeme učimo?''- Gromak i ponosan glas upita, na što ona skoro zakoluta očima. Toliko je mrzila to pitanje, kao i odgovor koji je slijedio, kojeg si morao znati uvijek i držati ga se. Odnosno pokušati u njenom slučaju.

-''Nema mješanja osjećaja.''- Reče pritom izdišući te križajući ruke na prsima.

-''Zapamtite to.''- Namijenio joj je posljednji ozbiljan pogled te užurbano odšetao od nje, idući prema sivom Audiu.

Duboko udahnu, prevrćući očima. Baš se pitala, kako bi on reagovao da je na njenom mjestu. Bi li zaboravio svu svoju karijeru u tom trenutku, kad mu umire neko blizak ili bi ih tad pustio na cjedilu te radio kako mu agencija reče. Vjerovatno ovo drugo.

Sa još uvijek prekriženim rukama se okrenu na peti te joj pogled pade na crnu škodu. Izdaleka je vidijela sve troje; Harrya, Jenn i Carlu, naslonjene na prednju haubu, dok su razgovarali. Mogla je vidjeti kako Carla odkimava glavom, dok joj oni uporno nešto govore. Prilazila im je laganim koracima i da je samo mogla bi ih još više odužila. No, taj trenutak kad je stala ispred njih i kad su oni skrenuli pogled prema njoj sa pogledima koji su čekali objašnjenje, je došao i brže nego što je ona zapravo htijela.

-''Objasni im, jer će me izluditi sa pitanjima.''- Carla iznervirano promrmlja, križajući ruke preko svoje crne duksarice te im uputi dosadne poglede. Ema kratko pokima dok se val nervoze penjao u njeno grlo.

-''Prvo da vam rečem da mi je ovo jako teško. Sve što sam napravila. Znam da ćete vjerovatno misliti da nije bilo pravilno, da ćete me osuđivati. Ja ne mogu tu ništa. Ne mogu mjenjati vaša mišljenja. Samo vam mogu reći da je ovo bilo prijeko potrebno. I boljelo me, više nego svakog od vas zajedno.''- Glas joj je lagano podrhtavao, dok je mozak već zamišljao njihove reakcije. Možda će biti poput Jennine od nekog dana ili još gore. Možda ponovo neće dobiti priliku da im objasni. Lagano se okrenu, pogledom prelazeći preko već skoro praznog dvorišta. Ostao je samo još jedan policijski auto i on se polako krećao izlazeći na glavnu cestu.

-''Abby. O čemu ti?''- Harry zbunjeno upita, na što ona čvrsto sklopi oči. Ponovo se okrenu prema njima te prvo pogleda u Carlu. Smeđokosa cura joj lagano pokima glavom, ohrabrujući je.

-''Ja nisam Abby. Ja sam Ema. Ema Williams.''- Konačno spusti te riječi sa jezika te ih pogleda. Oboje su počeli odmahivati glavom, dok se nedefinisani osmijeh širio Harryovim licom. Osmijeh pomiješan sa nevjericom i misli da je Abby poludjela. Jenna je samo spustila pogled, skrećući glavu u stranu.

Ema prinese ruku očima te laganim pokretima izvadi zelene leće. U tišini koju je kvario samo fijuk vjetra je podigla ruku prolazeći kroz plavu kosu. Sporim pokretom je perika pala sa njene glave te je ostala samo smeđa kosa svezana u visoki rep.

-''Prvo vas molim da me saslušate. I nem-''

Iznenada je bila prekinuta Harryovim čvrstim zagrljajem. I tad je znala. Objasniti će im. Možda joj oproste. Možda bude imala barem njega ili njega i Jennu sa sobom. Možda neće biti sama. Možda vrati svoje prijatelje.

-''Šta si uradila, Ema?''- Hrapavo prošapta, odmičući se od nje. Polako je gubila svu snagu; što od sreće jer su saznali, što od nevjerice da nisu pobjegli od nje. I ono malo snage što joj je preostalo je nestalo u trenutku, kad ju je Jenna u plaču zagrlila.

-''Izvini što sam onako otišla onaj dan. Oprosti mi. Samo... Nisam mogla vjerovati i to što si napravila. I...''- Riječi su zastale zajedno sa svim emocijama u grlu. Čuo se samo njihov plač i ubrzo i slatki smijeh kroz suze. Razdvojile su se, obe odmahivajući glavama te prelazeći dlanovima preko od vjetra ledenih obraza.

-''Samo mi dajte priliku da vam objasnim. Onda se ljutite na mene koliko hoćete i...''- Oboje pokimaše glavom. Dobila je priliku? Da im objasni?

-''Zayn ne zna?''- Harry iznenada upita na što se ona skameni na mjestu. Polako otkima glavom, dok su joj u mislima prolazile njegove slike. Kroz slike sjećanja je konačno doprijela u stvarnosti, samo da bi pratila Harryov zeleni pogled koji je postajao sve hladniji, puniji drukčijih osjećaja nego maloprije.

-''Ema, moraš mu reći. Nemoj ga mučiti više. Zadnjih par mjeseci je bilo pakao za njega.''- Posramljen pogled je pao na pod. Koliko god to htijela, toliko nije mogla. Nije smjela priznati. Što ih manje zna da je još uvijek živa-to bolje.

-''Žao mi je, ali ne mogu. Ne još.''

*

Kratak je. Znam. Ali nemam nešto puno vremena zadnje vrijeme. Kako god. Nadam se da vam se sviđa.

Lots of love, :)