Secret Stalker (HWMD 2.) /z.m./ (Završena)

Chapter 27.

Chapter 27.

Jakna koju je slučajno pokupila sa stolice, jer je bila prvo što je vidijela i što bi je držalo nekoliko toplom, uoošte nije bila njena. Nije se mogla prisjetiti na kome ju je vidijela, no bila je sigurna da je bila muška, jer je ohlapno poadala preko njenih bokova. Moglo bi se reći da se skoro šunjala po parku, dok je stopala po sjenama rano otpalih listova. Nakon što je došla do njenog cilja-velikog hrasta se - se brzo spustala na tla, pružajući noge. Plitko je izdahla te počela nervozno mahati stopalima. Što da napravi sa Sarah? Možda joj nije lagala...

-''Ćao.''- Začuo se šapat iza nje. Lagano se stresla, iskrećući se, no vidijela je samo hrapavu koru drveta. Postalo joj je jasno da je sjedio na drugoj strani tog drveta.

-''Uplašio si me.''- Zaderala se kroz šapat. Zašto uopšte šapće? Nije da bi se kakve ptice bunile što ih uznemiravaju svojim pričanjem...

-''Oprosti nije mi bila namjera.''- Ponovo je prošaptao. Nastala je tišina u kojoj je Ema počela dosadno tapkati jagodicama prstiju po svojoj nozi. Ustavila se. Okrenula je pogled kao da bi ga mogla vidijeti te još jednom razmislila prije nego je postavila pitanje.

-''Što te muči?''-

-''Sad kad si pitala, si me podsjetila na jednu osobu. Sreo sam je isto tu prije godinu dana. Dva stranca, potpuno slučajan sastanak i najbolji savjet.''- Sjetni osmijeh se pojavio na njenom licu. Misli je vratila nepunu godinu nazad na isto mjesto, gdje se i sad nalazila.

-''I ja sam srela nekoga tu prije godinu. Čak smo poslije toga i bili u kontaktu neko vrijeme, no onda se odjednom prestao javljati.''- Pokušavala je sakriti razočaranje u glasu.

-''Da li je moguće...''- Iznenada je ponovo prošaptao na što je ona skupila obrve.

-''Šta?''-

-''Jesi ti slučajno ona koja mu je morala pokazati što je izgubio?''- Sad joj je postalo jasno na šta je pomislio. Da, to je bila zaista ona. Samo da li mu je pokazala što je izgubio? Valjda jest. Prekinula je svaki kontakt sa njim, to se broji, zar ne?

-''Čekaj... Ti si onaj koji se morao boriti za nju... ''- Dobacila je. Iako nije dao nikakav odgovor na tu njenu rečenicu, je nekako znala da je to bio upravo on. U nevjerici je odkimala glavom te se lagano nasmiješila. Ovaj stranac kao da joj je bio suđen. Svaki put kad je bila u najtežoj situaciiji se on pojavi.

-''Ovo je nevjerovatno.''- I on je zapanjeno dodao lagano podižući glas, no još uvijek je šaputao. U njegovom tonu su se mogli primjetiti tragovi smijeha.

-''Slažem se.''- Pokimala je. Ubrzo je osmijeh nestao sa njenog lica. Iza sebe je čula šuškanje. Ema je znala da Stranac ustaje i da dolazi njoj. No, nije to htijela. Ovako joj se činilo... Pravilnije. -''Ostani tamo.''- Zapovijedila mu je. Šum se više nije čuo, a samim tim je shvatila da se ni on više nije pomicao.

-''Što?''- Glas mu je lagano zavibrirao te tako izdao njegovu iznenađenost.

-''Ne znam... Lakše mi je pričati kad si iza mene nego pored mene... Čudna sam ja osoba.''-

-''Nisi. Razumijem te. Potpuno.''- Odgovorio joj je. Bilo je nešto u njegovom šapetu da je doista pomislila da je razumije. Valjda je tako sa strancima. Kad se odvoje od svih ljudi koji ih okruživaju i utječu na njihovo razmišljanje, ostane ono što posjeduje svaki čovjek. Razumijevanje. Za svako živo biće.

-''I što te sad dovodi ovamo?''- Ponovo je ona upitala. Prisjetila se kako je prošli put bio on taj koji je primjetio da ona nije bila dobro. Barem da je bila lošije od njega. I nije joj dopustio da bi samo tako prestala pričati sa njim. A samo ona je znala koliko joj je taj razgovor zapravo značio. Ovog puta kao da su se uloge zamijenule. Sad se čini da je on dublje u svojim mislima od nje.