Secret Stalker (HWMD 2.) /z.m./ (Završena)

Chapter 11.

Chapter 11.

Sjedila je u fotelji, dok su sve oči bile uperene u Louisa i nju. No, skoro sve. Jedan par plavo-zelenih se skrivao od njenog pogleda. Plavokosa cura je sjedila sa prekriženim nogama na čupavom, bijelom tepihu sa spuštenom glavom i izrazom na licu, kojeg Ema nije mogla pročitati. Koliko god pokušavala nije vidijela, što je kod nje izazvalo potpuno promjenu raspoloženja nakon onog događaja. Sve više je razmišljala o tome da je Jenna možda zapravo shvatila da je to ona.

Jenna je bila isključena iz razgovora, odnosno deranja, kojeg su stvarali ostali. Ema, odnosno Abby ih je čudno pogledavala. Dobila je osjećaj, kao da se nalazi u kokošinjcu, gdje niko ne čeka na drugog da završi sa pričanjem, već samo uskaču u riječi. A cijelo vrijeme su raspravljali upravo o njoj i Louisu.

-"Ljudi."- Tiho je rekla, no nijedne reakcije nije dobila. Još uvijek su krilali rukama po zraku. -"Ljudi."- Opet ništa. Prevrnu očima, duboko udišući zrak. -"Ljudi!"- Zaderala se te su svi utihnuli, pogledavajući prema njoj.

-"Molim za malo tišine."- Rekla je potpuno ozbiljno. No, upravo taj ton njenog glasa je natjerao Nialla da se nasmije, što je pokrenulo lančanu reakciju preko Elli pa sve do Jenne.

-"Smirite se. Nešto hoće da kaže."- Njen pogled je odlutao ka crnokosom dečku, koji je sjedio suprotno od nje. Uputio joj je kratki osmijeh te joj rukom dao znak da reče to što je htijela. Ostali su se nekako smirili iako se Ellie još uvijek smijala, no ovaj put bez zvuka.

-"Možemo li pustati tu temu? Svi smo dobro i stvarno ne vidim razloga da mi tu razbijate uši zbog toga."- Tek što je rekla zadnju riječ, je ponovo nastalo komešanje u sobi te je samo poraženo odmahalna glavom, spuštajući je na dlanove. Neće pustati tu temu.

-"Dođi."- Podigla je glavu ugledavši ispruženi dlan pred sobom. Pomjerila je pogled nekoliko više. Nestašni osmijeh joj se izvukao na lice, dok je promatrala tamnoputog dečka, koji joj je toliko značio. Bez pitanja, bez razmišljanja, je samo ispreplela prste sa njegovim, podižući se iz fotelje. Uskoro su tako zajedno sa rukom u ruci prošli kroz ulazna vrata, napuštajući stan iz kojeg se još uvijek čula buka. Nijedno od njih, pa čak ni Zayn nije pomislio da je to pogrešno. Nakon dugog vremena je osjetio da radi nešto pravilno. I taj osjećaj je bio jebeno lijep.

*
Prošli su pored ljuljački, nastavljajući hodati još jedan krug. Njihova obuća je bila nedaleko od njih, u travi, dok su oni sa nekoliko uzvrnutim hlačama i bosim stopalima prelazili preko hladnog pijeska. Vladala je ona ugodna tišina. To da se drže za ruke im je bilo sasvim dovoljno. Riječi nisu bile potrebne.

-"Ema."- Okrenuo se prema njoj te mu je osmijeh spao sa lica. U mislima je sama na sebe galamio, shvativši čije ime je zazvao. Ema se skamenila. -"Žao mi je. Nisam htio. Samo..."- Nije mogao završiti rečenice. Tad je Abby postalo jasno, zašto ju je zovnuo po tom imenu. Previše ga je podsjećala na nju. Nije mislio da je to ona, no podsjećala ga je. Mislila je da će te njegove misli nestati sa vremenom, no sudeći po ovom, su se samo udvostručile. Koliko se već puta uvjeravala da će ga to proći da će se moći normalno pretvarati pred njim da je samo Abby. No, tek sad shvaća, koliko je sve zapravo izmaklo kontroli. Baš u trenutku, kad je osjetila da se jedan mali, ali jako važan dio njenog života vratio u normalu.

Znala je što mora napraviti. Otići od njega, dok je još vrijeme, dok je ne otkrije. Poslije će biti prekasno. U osam dana će morati napraviti čudo i uhvatiti onu bandu. I zadnja stvar, koja joj je trebala je da on sazna, ko je zapravo ona.

Teškog srca je istrgla ruku iz njegove. Bol je istog trenutka bila prošarana njegovim licom i tamnim očima. Ali Abby nije povrijeđivala samo njega, povrijeđivala je i samu sebe. Nesvjesno je spustio pogled, gledajući njenu manju ruku. Osjetio je želju da je ponovo zgrabi, no strpio se. Zajebao je stvar. Bio je svjestan toga. Nijednoj curi ne bi bilo drago da je zamijene za neku drugu, pa tako ni Abby.

-"Abby, izvini. Nisam mislio tako."- Crne obrve su bile blago skupite i podignute, dok je pogled fokurisao na nju. Nije mogla to podnijeti. On se njoj izvinjava, dok ona radi nešto puno gore, igra se sa njim. Dođe, ode, đođe i sad planira opet otići. Mrzila je samu sebe zbog toga, no ako je to najbolji način da ga zaštiti... Sve će napraviti. Čak i ako to znači da će žrtvovati vlastite osjećaje.

-"Zayn... Mislim da je najbolje da se ne viđamo neko vrijeme."- Sa pogledom na bosim stopalima je krenula prema obući na travi. Sjeo je pored nje, dok je ona brzo vezala pertle.

-"Ne. Nije najbolje. Ono što sam rekao..."- Prekinula ga je. Još samo jedna njegova isprika, još samo par njegovih riječi i slomila bi se. Tu, pred njim.

-"Zbunjen si. Znam. Podsjećam te na nju. Znam. No, ja ne mogu biti tu, uz tebe, ponašati se kao da ne znam, što se događa, kad... Znam. Bolje je ovako. Za oboje."- Sa malom pomoći ruku se pridigla sa rosne trave te brzo odšetala dalje, prikrivajući suze, koje su klizile niz njeno lice. A on?

Sjedio je na istom mjestu. Zurio u jednu od crvenih ljuljački. Možda je najbolje da odustane od nje. Samo bi je povrijedio. Uvijek će ga podsjećati na nju. Znao je da bi je često zovnuo njenim imenom. Često bi je povrijedio. A to nije želio. Možda je stvarno ovako bolje. Za nju. A za njega? A onaj osjećaj da ponovo radi nešto, kako treba? Pogazio ga je, zaboravio na njega. Morao je.

Izvukao je telefon iz džepa od traperica, tipkajući broj. Morao ju je zaboraviti, morao ih je zaboraviti. Obje.

-"Sarah?"

*
Desnu ruku je istegla daleko ispred sebe, stežući prste oko crnog metala. Lijevom rukom je poduprila teški pištolj. Lagano je poškiljila mjereći u visoku figuru čovjeka srednjih godina. Prstom je skliznula preko okidača te uskoro začula zvukove pucnjave. Ispucala je cijeli sandžak. Izvježbanom brzinom je ubacila u pištolj nov, pun sandžak te ga ponovo usmjerila prema istom mjestu. Još jednom su glasni, kratki zvukovi odjeknuli prostorijom. Osjetivši dlan na svom ramenu se ustavila.

-"To je tvoj način da se ispušeš, ha?"- Carla joj se osmijehnula. Neraspoložena za riječi je samo kimnula glavom. Zabila je pištolj za pas te skinula debele slušalice sa ušiju.

-"Svi imamo nešto."- Progunđala je, slegnuvši ramenima. -"Što je bilo?"- Upitala ju je bez oklievanja vidjevši lažni osmijeh. Ne možeš prevariti osobu, koja je 'profesionalac' u pravljenju tih.

-"Napali su ih."

*

Well. Nadam se da vam se sviđa. I hvala vam na svemu! Znači još jedan napad, aju, aju xd :D

Posveta: OneD_dream

Lots of love, :)