Secret Stalker (HWMD 2.) /z.m./ (Završena)

Chapter 22.

Chapter 22.

Pogled je preusmjerila na vrata i odmjeravala željeznu kvaku. Očekivala je kako će se svakog trenutka lagano zavrtjeti i vrata će se naći širom otvorena ili odvaljena.

Dlanovi su postali klizavi, dok je disanje gubilo uobičajeni takt, a srce se borilo da ostane na istom mjestu i ne premjesti se u grlo, zaustavljajući kisik.

-''Slušaš ti mene?''- Blago je upitao, na što je ona lagano premjestila pogled na njegove oči, prije toga prelazeći preko svih koji su bili u sobi. Prestala je preturati po vlastitim rukama i smijestila ih pored sebe. Osjetila je kako joj se cijelo tijelo polako opušta, a disanje popravlja. Da li je moguće da ju je samo jedan mio pogled ohrabrio i nagovorio da će sve biti dobro, iako zapravo nije ni znao što se događa oko njega?

-''Blijeda si. Potpuno.''- Pripomnio je, zabrinuto je gledajući.

-''Idem ti po vodu.''- Krenuo se ustati, no zaustavila ga je njena ruka na njegovoj nozi.

-''Ne, uredu sam.''- Pokušala ga je uvjeriti da ostane, jer morao je čuti ono što dolazi i ostati tu siguran sa svima. No, on je tvrdoglavo promrmljao 'nisi' i nestao iza vrata.

-''Ema. Doslo je do komplikacija sa oduzimanjem oružja. Nagovori ih da izađu iz kuće. Čim prije. Ne možemo ih dugo zadrž-''- Danov zadihani glas je bio prekinjen glasnim pucnjom, zbog kojeg se ona stresla na trosjedu. Usta su se u šoku otvorila, dah zaustavio, a panika ju je polako preuzimala. Osjetila je peckanje u kutovima zelenih očiju.

Pokušala je samu sebe uvjeriti da je Dan dobro, da će ponovo imati priliku da ju on uči pucati u kartonske ljude ili kako da se obrani od nekoga.

Mogla je osjetiti kako se vrijeme oko nje dulji. Sekunde postaju duple, dok je njenim mislima letilo sve više informacija koje je probala urediti. Plan. Prokleti plan je bio da ih ulove na putu ovamo. Cijelo vrijeme bi mislili da imaju sve pod kontrolom, zato su svi bili u kući. Šta, dovraga, je krenulo pogrešno?

Mora ih nagovoriti da izađu. Odmah. Bile su iduće misli. I dok ih je gledala, kako se svi smiju Liamovoj šali, je jedva smogla nekoliko snage da bi pustila glas da nejačko odjekne sobom ispunjenom glasnim smijehom.

-''Samo malo.''- Progovorila je, no niko nije obratio pozornost. Smijeh je još uvijek poput eka odjekivao njenim mislima.

-''Hej. Samo... TRENUTAK!''- Zaderala se, dobivši pozornost od svakog kucajućog srca u prostoru.

-''Moramo pobjeći odavde. Što prije.''- Sva preblijedjela je rekla, no niko joj nije povjerovao. Niko osim Jenne i Harrya, koji su znali trunku njenog sadašnjog života. Zabrinuto su pogledali jedno drugo, kao da bi u mislima jedno drugom govorili da se opasnost približava. Za njihovu otmicu ostali nisu ni saznali. Sumnjali su da su sad par i da su trebali par dana za sebe. Daleko od svih. Tad su imali sreću. No, što će se dogoditi sad? Hoće li sreća biti ponovo na njihovoj strani?

-''Dušo, sjedi. Ne izgledaš dobro. Jesi se naspavala sinoć?''- Zabrinuto je upitala njena mama. Rukama ju je pokušala posjesti nazad na njeno mjesto, no otela se odmahivajući glavom, dok joj je par smeđih Danovih očiju stvarao prijeko potreban pritisak sa riječima 'čim prije'.

-''Ne razumijete. Moramo pobjeći. Odmah. Dogodit će se nešto i-''-

-''Abby, mislim da si gledala previše horora sinoć.''- Našalio se Louis te su se svi nasmijali, osim njih troje.

-''Mislim da je upravu. Poslušajmo je, pa pogledajte kako izgleda.''- Harry se postavio na njenu stranu, upućujući joj zabrinuti pogled u pokušaju da telepatsko komunicira sa njom.