Secret Stalker (HWMD 2.) /z.m./ (Završena)

Chapter 1.

Chapter 1.

Sigurnim koracima je ušetala u ured. Pogled joj je odmah pao na kožnu fotelju, koja je bila okrenuta prema velikom staklenom prozoru. Znala je da je u njoj njezin šef, i ako je bio tako okrenut leđima od nje, je moglo značiti samo da je ljut i da je nešto pogriješila. Postajala je sve više nervozna. Počela je lomiti prste, dok je čekala da se on okrene.

-''Koje je osnovno pravilo ove agencije?''- Upitao je, dok je nogama rotirao smeđu, kožnu fotelju. Naslonio se laktovima na stol te je pomno promatrao. Skinuo je naočale sa nosa te ih postavio pored otvorenog laptopa.

-''Nikad ne miješaj osjećaje.''- Rekla je, svjesna gdje vodi ovaj razgovor. Došlo joj je da sama sebe lupi rukom po glavi, no suzdržala se. Kako je mogla napraviti takvu grešku? Trebala je predpostaviti da su sigurno sakrili kamere, koje su je nadzirale. Nikog novog ne bi pustili tek tako, bez nadzora. Promatrali su je, dok je postavljala mikrofone po njihovim stanovima.

-''Aha.''- Tamnoputi čovjek, je kratko pokimao ćelavom glavom. -''A šta si ti napravila?''- Spojio je ruke te ih približio glavi, spajajući ih sa bradom.

Spustila je pogled, svjesna svoje pogreške. Gospodin Richerdson je to uzeo kao priznanje, te zadovoljno sam sebi pokimao glavom.

-''Trebao sam znati.''- Podigla je pogled sa poda na njegove riječi. -''Sigurno si i ti jedna od njihovih fanova.''- Odkimala je glavom, te pokušala spriječiti osmjeh koji joj se sve više izvijao u kutu usana. Nije bila samo njihov fan. Bila je njihova prijateljica, nečija sestra i nečija cura. Bivša. No, to on nije znao. Samo par ljudi u ovoj agenciji je znalo njenu prošlost i njene razloge zašto tu radi.

-''Kako god. Ovaj put ti opraštam.''- Ema se nije mogla spriječiti pred velikom osmjehom. Sa srca joj se odvalio veliki kamen. Još je samo trebalo da poslije svega kroz što je prošla, ih ipak ne mogne zaštiti. -''Ovaj put.''- Prekorno ju je pogledao. -''Idućeg puta neće biti.''- Pokimala je glavom, izlazeći van iz modernog ureda, ukrašenog brojnim slikama modela. Nije joj bilo jasno, kako je itko smislio tu ideju da za krinku agencije upotrijebi modnu agenciju. Nikakve veze. Nigdje. Sama sebi je odkimala glavom, te zatvorila vrata i našla se u centru brojno trčkaranja po hodniku.

*

-''Ponovi.''- Smeđokosi čovjek, plavih očiju boje neba joj je podao debele, boksačke rukavice. Njen otac. Još uvijek nije mogla potpuno vjerovati što se dogodilo. Da je on zapravo živ. Još uvijek je bila ljuta na njega. Nije mogla vjerovati, da im je to napravio. Samo tako ih je napustao i pustio da se bore sami za život. Mamina bolest, pokušaj Niallovog ubojstva, sve bi to bilo lakše da je on bio pored nje. Ali nije.

Kao i svaki put, kad bi ga vidjela, se prisjetila tog dana. Dana kad je saznala da je živjela u jednoj velikoj laži. Živjela je život pun tajni. I unatoč tome što se vratio, joj nije htio sve reći.

Flashback

Nije znala, gdje ide. Samo je osjetila da se kreće. Tek sad su joj se razna pitanja začela miješati sa mislima. Što ako je ovo samo neka zamka? Sve više je osjećala strah, dok je ulazila u unutrašnjost napuštene zgrade, koja je sa svakim trenom postajala sve tamnija. Izvirila je iza ugla, te vidjela razne sjene porazbijanih predmeta. Na kraju beskrajno dugog hodnika, se nekako našla jedna rupa u zidu, iz koje je nekako dopirala sunčeva svjetlost te osvjetljavala jedan mali dio hodnika.

Zagledala je moćnu sjenu. Predpostavila je da je muško, obučen je bio u dugi kaput, dok je ruke imao u džepovima. Duboko je udahla te krenula k jedinom izvoru svjetla u zgradi i samim tim k tom čovjeku.

Dok mu se bližala su njeni koraci postajali sve nesigurniji. Zastala je samo par metara iza njega.

-''Oprostite, da li ste vi pos...''- Glas joj je nestao, dok je gledala u dobro poznato lice vlastitog oca.

-''Zdravo, dušo.''- Rekao je, osmijehnuvši se. Imala je osjećaj, kao da bi bila zarobljena u svom tijelu. Nije mogla progovoriti, unatoč svim mislima, koje su joj neprestano kružile po glavi,

*

Reality

-''Ponovi.''- Prevrnula je očima, na njegove riječi. Svaki dan mora ponavljati jedno i isto prije nego počnu sa vježbom. On je tvrdio da ako nešto ponoviš više puta da nećeš zaboraviti. Znala je da je upravu, no to je nije spriječilo pred živciranjem. A činjenica da je još uvijek bila ljuta na njega, nije pomagala.

-''Prvo. Obrana je najbolji napad.''- Skoncentrirano je pričala, kao i uvijek očekujući njegov udarac. Već istog trenutka je prema njenom licu poletjela desna šaka na koju je bila navučena crvena rukavica. Uspješno se izmakla saginjući se k podu. No, ubrzo je podigla glavu te nastavila pratiti njegove pokrete.

-''Drugo. Koncentracija ti spašava život.''- Izgovorila je u trenutku, kad je njegova ruka poletjela prema njenom stomaku. Ponovo se uspješno izmakal, zavrtivši se na lijevoj nogi. Nastavila se pomicati, kružeći u krug u dobro znanom ritmu.

-''Treće. Izbjegnuti udarac protivniku oduzme više energije nego primljeni.''- Privukla je šake u višinu ramena, dok se još uvijek spretno pomicala po strujnjači. Svoj, zbog leća zeleni pogled, je držala skoncentrisano na svom ocu. Njena kosa je ovaj put ofarbana u neobičnu plavu, skoro sivu boju te svezana u visoki konjski rep, koji bi se sa svakim gibom zaljuljao.

-''Četvrto. Iskoristi svoju višinu.''- Zbog svoje višine ili bolje rečeno nižine, je bila bistveno brža. Već joj je polako nestajalo kisika u plućima, dok se saginjala, kako bi izbjegla još jedan udarac. Zatim je nogu produžila do njegove. Da je iskoristila moć, bi ga sad oborila na pod. No, nije. To je bio samo trening. Ali uskoro će početi prave borbe. Bez šale. Sa pravim udarcima.

-''Peto. Udari tamo, gdje protivnika najviše boli.''- Ovaj put je on govorio. To je bila nova lekcija. Pružio je šaku prema njenoj glavi. Dobro je znala, gdje je ciljao. Nos. -''Na primejer, nos. Protivniku se zasuze oči, a ti dobiješ na vremenu.''- Završio je ustavljajući se. Ema je usporila svoj korak, te prošla rukavicom preko čela.

-''Kako je prošao razgovor?''- Podigla je pogled prema njemu. Tad joj se posvjetlilo.

-''Znao si da će me špijunirati, zar ne?''- Upitala je, iako je odgovor bio već očitan. Samo je lagano pokimao glavom, dok je skidao rukavice sa ruku. Postavio ih je na mrežu od ringa te sa poda privukao flašu vode.

-''Zašto me nisi upozorio?''- Upitala ga je, već vidno iznervirana. To ju je moglo koštati posla. Moglo ju je koštati nečijih života.

-''Moraš sama učiti na svojim greškama.''

*

Nastavak se pojavio, kao i cijela prica. JEJI! Haha.

Znači krećem sa 2. sezonom. Nadam se da vam se sviđa. Znači tu imate jedan dio onog dana kad je srela oca. Kroz nastavke ćete polako saznati. Ne bi bilo zanimljivo da vam sve otkrijem, zar ne? Taj dio, da ju je moglo koštati nečijh života, će isto biti uskoro objasnit. Pa nadam se da cete ostati sa mnom do tad i da cete citati i dalje... :D

Hvala vam što čitate!

Lots of love, :)