Vampirova djevojka

29.Tko si ti

Ela♡

Uđem u kuću i vidim kofere u hodniku. Odem u kuhinju gdje vidim svoju najbolju prijateljicu Anu kako gricka neki keks i gleda u mobitel.

"Hej"- javim se i ona isti sekund podigne pogled. Baci mobitel na stol i potrči mi u zagrljaj.

"Nedostajala si mi, gdje si bila"-kaže

"Tu sam, tu sam. Ti si meni isto nedostajala"-kažem uzvraćajući  joj zagrljaj.

***

"Ne mogu vjerovati da mi nisi rekla da imaš dečka!"-vrisne iznenađena.
Poslije tri sata njenog pričanja priča iz Italije konačno je bio i moj red da kažem što ima novo kod mene.

"Htjela sam ti reći uživo"-kažem pokušavajući opravdati to što ona nema pojma o Danijelu iako smo se čule svaki dan.

"Zločesto od tebe"- kaže glumeći uvrijeđenost.  "Sad mi reci kakav je"- kaže uzbuđeno.

"Savršen"-kažem glupavo se smiješeći.

"Ovo je čudo. Tebi se sviđa neki dečko, a po tome osmjehu bih rekla da je i više od toga"-kaže zezajući me. Nasmiješim se nevino na to, a ona se također smije.

"Pokaži mi sliku"-kaže. Uzela sam mobitel i pronašla Danijelovu sliku koja mi je posebno draga. Presladak je na njoj.

Okrenem mobitel prema Ani, a ona se umalo uguši sokom koji je pila. Uzme mi mobitel iz ruke i dobro ga pogleda, a onda pogled usmjeri prema meni.

"Ovo je Danijel?"-pita šokirano.

"Da"-kažem smijući se njenoj reakciji.

"Reci mi da ima brata blizanca molim te"- kaže ozbiljno, a ja se počnem smijati još jače.

"Žao mi je, ali nema"- kažem glumeći suosjećajnost.

"Šteta, život nije fer"- kaže razočarano, na šta se ja ponovo počnem smijati.

"Sad nema izvlačenja, hoću da znam sve, svaki minut od kad sam otišla i ostavila te ovdje samu."-kaže ozbiljno. Udahnem duboko jer znam da će to da potraje prilično dugo. Ona je moja najdraža prijateljica i zapravo je smatram sestrom. Uvijek je bila uz mene i ja sam je jednostavno obožavala.

Pričale smo satima i smijale se. Ona je prepričavala priče iz Italije, a ja sam njoj pričala o Danijelu. Kad smo potrošile priče odlučile smo gledati film. Dok smo gledale film, stigla mi je poruka od Danijela

"Princezo, šta radiš?"

"Gledam film s Anom."-odgovorim

"Poželio sam te"-napiše i ja se nasmiješim.

"I ja tebe"-odgovorim.

"Znaš da se to može popraviti"-na ovo se nasmijem glasno i Ana to primjeti.

"Šta kaže gospodin Zgodni?"-upita zezajući

"Ništa, samo me se poželio"- kažem s osmijehom, a ona nastavlja da me zeza.

"Ostavit ćemo to za drugi put. Kako je Andrej?"otkucam i pošaljem Danijelu

"Dobro je, bez brige"-odgovor stigne odmah.

"Saznao išta?"-pitam.

"Ne malena, ali saznati ću, ne brini"

"Ne brinem, imam najpametnijeg dečka na svijetu, znam da ćeš riješiti to"-pošaljem znajući da puno brine oko toga. Brinula sam i ja, ali nisam htjela da to utječe na mene pa i da za to mora brinuti.

"Volim te"-napiše i vidim da mu je drago što ne zapitkujem više o tome.

"Dosta više dopisivanja, film je završio, a meni je dosadno"-kaže Ana pokazujući mi rukom na odjavnu špicu filma koja se vrtila na tv-u.

"Ana se žali jer nije u centru pažnje, moram ići, volim te"-otkucam i pošaljem Danijelu.

"Zločesta Ana. Volim i ja tebe malena"-pročitam i ostavim mobitel  okrećući se prema Ani.

"Biraj"-kaže pokazujući na razne društvene igre poredane po krevetu.

"Uno"- kažem sjećajući nasuprot nje. "Gotova si"

***

Budim se u 7 ujutro i nemam pojma zašto sam ustala ovako rano, s obzirom da sam kasno zaspala. Istuširam se i odlučim otići u trgovinu po namirnice. Dosadno mi je, a Ana neće ustati još neko vrijeme jer je velika spavalica, a i put je jučer bio dug. Potreban joj je odmor.

Poslije sat vremena izlazim iz trgovine sa nekoliko vrećica. Imam neki čudan osjećaj, ali ne znam o čemu se radi. Neki čudan i ružan osjećaj. Iz razmišljanja me prekine to što čujem da mi je stigla poruka. Pogledam i vidim da je od Danijela.

"Dobro jutro Princezo, šta radiš?"-nasmiješim se na nadimak koji mi je dao.

"Jutro Prinče. Upravo sam završila s  kupovinom, idem kući. Što ti radiš?"- otkucam i čekam odgovor

"Blizu sam, pokupiti ću te da ne nosiš sama vrećice, a i fališ mi. Tu sam za minut"- stigne poruka i ja se nasmiješim.

U tom trenutku osjetim tkaninu preko usta i neki previše jak miris kako mi se uvlači u nosnice. Osjetila sam kako je netko uzeo vrećice iz mojih ruku koje su bile sve teže. Nemoguće da se ovo dešava, pa dan je i vani sam. Zavrtilo mi se i osjetila sam da mi se tama počela spuštati preko očiju. Nisam se mogla oduprijeti, koliko god se trudila.
Danijele molim te požuri.- pomislim prije nego što me tama preuzme. Danijel je bio moja posljednja misao prije nego što sam pala u nesvijest..

Polako otvaram oči i budim se. Osjećam ogromnu glavobolju i mučninu u stomaku. Pokušam da se pomaknem, ali bol prostruji mojim tijelom. Bila sam na nekom vlažnom, mračnom mjestu i nisam vidjela ništa oko sebe. Ruke su mi bile svezane iznad glave i bol u ramenima je bila nepodnošljiva. Osjećala sam užasan strah, ali pokušala sam da razmislim o tome što trebam napraviti. Moje srce je lupalo tako jako, kao da će iskočiti. Udahnula sam nekoliko puta s namjerom da usporim lupanje svoga srca, kada sam čula korake ispred vrata i lagano škripanje brave. Vrata su se otvorila do pola i kroz njih je ušlo sasvim malo svjetlosti, jer je ostatak svjetlosti skrivala osoba koja je stajala na vratima. Nisam vidjela tko je to bio, vidjela sam samo obris.

"Tko si ti?"-upitam osobu na vratima, ali ne dobijem odgovor.

Evo ga ljudi, još jedan nastavak😄. Znam da sam još davno obećala ovaj nastavak i nisam ga postavila i zbog toga sam grozna osoba, ali stvarno nisam uhvatila vremena za pisanje.🙁 Ovaj nastavak je također kratak i početak nije toliko ni zanimljiv, ali moj trud je svakako uložen u njega.🤗 Nadam se da će vam se svidjeti i da ćete ostaviti vote ili komentar, jer mi to puno znači. Sljedeći nastavak ne znam kada će točno biti, ali nadam se da će to biti što prije. Volim vas 💖💖💖